U okviru projekta na kome radi, najpopularnija bh.blogerica Hana Kazazović, poznatija kao Cyber Bosanka, razgovarala je sa sjajnom Tajanom Bišćević iz Bihaća.
Prenosimo vam transkript njihovog razgovora, koji u fokus stavlja Tajaninu volju i upornost i plodove te kombinacije.
Hana: Kada sam na svojoj Facebook stranici zamolila ljude da mi daju preporuke za Bišćane i Bišćanke, popravljače, odnosno one koji u okviru svoje zajednice rade na tome da poprave sredinu u kojoj žive, među prvima mi je stigla preporuka za Tajanu Bišćević (Taichy). Vidjela sam da je to djevojka koja je završila FASTO (Fakultet sporta i tjelesnog odgoja) u Sarajevu i saznala sam da ona drži treninge sportske gimnastike za djecu, kao i funkcionalne treninge za žene sa svojom kolegicom Irmom Memagić. I poželjela sam da je upoznam, a onda sam u razgovoru sa njom saznala da je imala onako jedan poprilično nevjerovatan životni put. Put koji je primjer toga koliko možemo uspjeti uz malo volje, upornosti i pomoći drugih koja je u njenom slučaju ovako bila baš onako i neočekivana, i vrlo inspirativna i koja je dovela do toga da ona sada razmišlja stalno o tome kako bi ona mogla pomoći drugima. Razgovor koji mi je onako baš popravio dan, koji me inspirisao i sigurna sam da će i vama biti jako zanimljiv jer je Tajana definitivno osoba od koje možemo puno naučiti.
Tajana – Taichy: Moje ime je Tajana Bišćević Kozlica, po struci sam profesorica sporta i tjelesnog odgoja. Završila sam srednju medicinsku školu i nakon toga išla sam na doškolovavanje na fakultet. Šta je bitno u mom životu, i ono što je učinilo neke promjene što se tiče mene i cijelog slijeda događaja jeste dio kad sam poslije srednje škole trebala upisati fakultet. Tu se pojavio jedan veliki problem. Kada sam se trebala upisati fakultet, u zadnji dan dva, ispostavilo se da nemamo novaca za upisninu na fakultet u Bihaću. Nije to bilo puno novca, ali bila sam svjesna da to nije bilo prioritet.
Cilj mi je bio da poslije srednje škole upišem fakultet sporta ili medicinski fakultet.
Kada je to bilo onemogućeno, shvatila sam da ne trebam gubiti godinu dana života čekajući narednu generaciju, već da upišem bilo šta, pa sam odabrala da tu godinu iskoristim za volontiranje u bolnici. Odmah sam odradila pripravnički staž koji je trajao 6 mjeseci. U tih 6 mjeseci sam radila u kantonalnoj bolnici u Bihaću na internom odjelu. Bilo je super. Većinom sam radila sa pripravkom lijekova, davanjem injekcija, infuzija, transfuzija i ostalo – baš zanimljiva stvar.
Nekako sam u tom periodu upoznala sam jednog čovjeka. On je otvorio klub ekstremnih i akrobatskih sportova u Bihaću. Taj klub se zvao “KODOKAN”. Jednom prilikom mi je predložio da dođem trenirati kod njega u klub. U to vrijeme ja sam već radila kao trenerica gimnastike u Medicinskoj školi u tadašnjem gimnastičkom klubu “Una”, i onda sam odlučila da se upišem u taj Kodokan klub kako bih sebe trenirala. To je bio klub ekstremnih i akrobatskih sportova poput breakdance-a, parkour, akrobatike, gimnastike itd. Kroz razgovor s tim čovjekom došli smo do toga zašto nisam upisala fakultet, jer je baš bilo vrijeme upisa, a i vidio je da sam maturirala. I onako ja tom potpuno nepoznatnom čovjeku iz meni nepoznatog razloga ispričam gdje je zakočilo. Kaže on meni “Ma hajde, smislićemo nešto, ići ćeš ti na fakultet”. Haha Hajde, mislim se ja: “Šta ovaj priča? Danas ne možeš ni s novcem otići na fakultet, a pogotovo bez njega.”
I ništa, ja sam njega ignorisala – rekoh budala neka, ali pustila sam ga da priča. Sve je nastavilo dalje, ja sam nastavila trenirati, volontirala i dalje u bolnici… tamo negdje pred upis na fakultet opet on meni spominje: “Znaš, fakultet, ovo, ono, stan, Sarajevo…” haha Rekoh sebi: “Ovo je baš neka budaletina. Nemam novca da upišem fakultet u matičnom gradu, a on meni spominje Sarajevo. Treba tamo stan, troškovi, sve…” Naravno da ga opet nisam shvatila ozbiljno. Međutim, ovako jedno mjesec dana prije prijemnih ispita za upis na fakultet, javi on meni da mi je skupio stipendiju za prvu godinu. Mooolim?!
Ispostavilo se da nije bio “budala”, ja sam bila – jer nisam vjerovala čovjeku.
Čuj, hajd stipendiju, dobro. Onda sam jako dugo, predugo morala roditelje nagovarati i objašnjavati im da čovjek neće ništa od mene, ne traži ni organe, ni da me ženi ni nešta drugo, jer je čovjek oženjen i djeluje normalan. Da je jednostavno, iz nekog svog čudnog razloga skupio stipendiju za mene. E sad zašto? Ni sama nisam znala, ali nije mi bilo ni bitno. On je meni skupio stipendiju. Stipendiju za fakultet. Niko sretniji od mene.
I šta ću. Odem ja u Sarajevo, riješim taj prijemni. Bila sam ovako peta ili osma po plasmanu, ne znam ni ja, uglavnom dobar rezultat je bio. Baš super, ja zadovoljna – primljena. Nakon toga odem na fakultet, završim fakultet sporta u Sarajevu.
Što se tiče našeg fakulteta ja sam bila stvarno zadovoljna, međutim malo bi trebalo pooštriti kriterije jer mi nije bilo toliko izazovno, moglo je biti puno teže da se mi možemo još više unaprijediti. Međutim, imali smo dosta radionica na fakultetu koje su se bazirale na to da razviju nas kao ličnosti, da nas pripreme za tršište. Odnosno da nas nauče kako ćemo mi osnovati svoj posao i kako ćemo mi biti poslodavac, a ne kako ćemo tražiti da nam neko ponudi posao. Znači većinom su bili takvi predmeti, imalo smo menadžment, liderstvo, znači sve ono što te uči da ne čekaš posao već da ga sam napraviš.
Tako da sam ja dok sam studirala, čak već nakon druge godine odlučila da meni više ne treba stipendija tog čovjeka i roditelja, već da ću jednostavno početi da radim. Da ću započeti svoj neki posao, da ću studirati i raditi istovremeno. I onda sam na trećoj godini fakulteta osnovala sportsko udruženje “Challenge” u Sarajevu sa kolegama sa fakulteta. Počeli voditi sportske aktivnosti za žene i to je bilo sasvim dovoljno da mogu sebi oko 70% finansirati troškove za fakultet. Ovo 30% su roditelji slali i taj čovjek je isto znao poslati stipendiju. Međutim to je bilo sasvim dovoljno da se fakultet završi.
Nakon fakulteta bilo je dosta ponuda, čak da idem u Dubai voditi treninge za neke tamo princeze, međutim ja sam se odlučila vratiti u Bihać jer sam se već bila udala. Muž je iz Bihaća, ja iz Bihaća. Hajde reko’ vratiću se u Bihać da tu malo mijenjam okolinu i žene i ljude aktiviram i ostalo.
Vratim se ja tako u Bihać. Tu su mi već ponudili posao jer su vidjeli da ja to uspješno radim u Sarajevu, da imam klijenata, da su zadovoljni, da imaju rezultata… i dobila sam posao u Centru za edukaciju i istraživanje Nahla. Moj zadatak je bio da treniram i vodim treninge za žene, da se malo fokusiram na njihovo zdravlje, da malo promijenim njihovu percepciju života i ostalo. To sam počela prošle godine da radim. Na početku nije bilo nešto žena, jako mala zainteresiranost, bilo je možda 15-ak žena koje u toku dana dođu na fitnes, grupni treninzi tek su počeli jer sam ja uvela neke nove programe koji nisu ni postojali u Bihaću. To su bili visoko intenzivni treninzi (HIIT) koji efikasno eliminišu masno tkivo, celulit i ostalo, baš ono što ženama treba. I onda je trebalo određeno vrijeme dok žene vide je li to efikasno, kako to ide i ostalo. I to se hvala Bogu vrlo brzo pokazalo kao pravi odabir, jer se broj žena povećao drastično. Tako da je već nakon pola godine, godinu taj broj od 15-20 žena povećao se na 100, 150 i više i ja sam bila baš zadovoljna.
Fokusirala sam se na žene, međutim još mi je falio onaj dio kad sam vodila treninge za djecu. Rekoh da sam prije fakulteta vodila gimnastiku za djecu i onda mi je to falilo jer sam shvatila da je kasno brinuti o zdravlju kada neko dođe u 20-tu, 30-tu, 50-tu godinu i da se treba početi od ranog djetinjstva. I onda sam sa svojom kolegicom Irmom Memagić osnovala gimnastički klub, isto pod nazivom “Kodokan”. Počeli smo prošle godine u maju, evo skoro nam je bila prva godišnjica. U prvih mjesec dana mi smo skupili 20-toro djece već. Što je bilo super s obzirom da ovdje nije prije bila gimnastika i da ima dosta sekcija, uglavnom skupili smo dosta djece. E sad, kroz godinu dana već imamo negdje oko 60-toro djece. Tridesetoro njih su već aktivni takmičari koji su spremni da idu na takmičenja širom BiH. Ovi ostali su još uvijek na početku negdje, jer su kasnije počeli. Bavimo se aktivnostima za djecu od 4 do 12 godina, kad se najviše treba fokusirati na razvoj djece.
I ono što sam primijetila kod djece, da je najveći problem što roditelji ne uoče na vrijeme da djeca imaju spuštena stopala. Onda kad se ne uoče spuštena stopala djeca dobiju iskrivljenje kičme, onda već tamo negdje oko 10. ili 11. godine njima budu preporučena ortopedski ulošci koji ne rade faktički ništa, ili korzeti koji ne rade opet ništa. Oni samo privremeno pomažu. I onda smo mi shvatili da trebamo od malena jačati muskulaturu djece, da učimo djecu kako će hodati na prstima, da jačaju mišiće stopala, kako bi se ispravili na početku postojeći deformiteti. Jer kasno je sa 10, 11 godina za ispravljanje i onda djeca, ljudi, žene, imaju cijeli život problem i sa iskrivljenjem kičme i ne mogu dugo stajati, ne mogu dugo hodati, imaju razne bolove i sve ostalo. Što se tiče žena, populacija koju ja treniram je od oko 20 godina, pa imamo žena oko 60 godina na aktivnostima. I čak su ove preko 40 najaktivnije. One najredovnije dolaze i trude se najviše na treninzima, vjerovatno zbog toga što su vidjeli koliko je zdravlje zapravo bitno.
Zašto je bitan ovaj segment sa ženama?
Mi se nismo fokusirale samo na zdravlje žena, na mršavljenje jer to bi bilo baš glupo. Mi se većinom fokusiramo na to da nekako motivišemo žene i da ih osnažimo. Zato što nije bit u tome da neko smrša. Bit je u tome da ta osoba shvati koliko ona zapravo može nečega i koliko ona ima snage u sebi. Mi smo radili redovno testiranja na ženama. Na primjer kad neko dođe radimo početno testiranje da vidimo snagu mišića, mjerimo obime, da vidimo koliko ima masnog tkiva i ostalo. I onda radimo ponovo testiranja nakon 3 mjeseca gdje ponavljamo testove za snagu mišića. Vjerujte da žene stave sebi limit, one kažu “Ma ja mogu 40 čučnjeva i to je to”. A imali smo slučajeve gdje žene, te iste žene dođu do 400, 500, čak i do 1000 čučnjeva. Samo zato što ja “galamim” na njih, i ne dam im da odustanu, I na kraju same vide da one to mogu zapravo. Jer stvarno mogu, one nisu svjesne koliko tijelo može i koliko one mogu. Ali nekako ljudi sebi često stave granicu. Ljudi sebi kažu “ja mogu TO i to je meni dosta”. Nikad se ne potrude da probiju tu granicu, da kažu “pa hajd probaću malo više, uradiću malo više da vidim mogu li”. Znači ako sam prošli put uradio ovoliko, idem sad malo više da uradim. I mislim da je to glavni segment i glavni bit cijele ove naše priče, a to je da pomažemo ljudima da oni vide koliko su zapravo jaki i koliko oni mogu. Jer ako oni vide u ovom segmentu da su sebe potcijenili, oni će negdje drugo isto vidjeti “možda sam se i ovdje potcijenio, pa hajde probaću malo više, uradiću malo više”.
Jer, što bi sebi stavljala granicu ako ne moram?
