„Udajem se!”, ispalila je ko iz Gričkog topa.
Ok, skulirala sam se malo, nekako sam uspjela u sebi izbrojati do 3, poznavajući sebe i svoje burne reakcije u afektu, ovaj put sam samu sebe preduhitrila i dala sam 150% sebe da ne planem, te je mirnim tonom upitala: „A je l’, a zašto?!”
Odmah sam shvatila da mi pitanje nije bilo na mjestu. Prouzrokovalo je lavinu podpitanja; kako misliš zašto, kakvo je to pitanje, što bi to trebalo značiti, šta si pod tim mislila, bla bla… Povukla sam se iz daljnje konverzacije, poželjela joj svu sreću ovog svijeta (trebat će joj), poljubila je kao što se sestra ljubi, zagrlila najjače na svijetu i nisam plakala, mada mi se u grlu nakupila cijela Neretva, i prijetila poplavom svjetskih razmjera.
Cijelu noć nisam spavala. Razmišljala sam o njenom nezavršenom fakultetu, o njenim osjetljivim godinama, o njenoj nezrelosti velikih razmjera, o materi i ćaći, podizanju kredita da plate svatove, o cijeloj delegaciji koja će nam narednih mjeseci prodefilirati kroz kuću, o tome kako ona ne zna ni jaje na tvrdo skuhati, o tome kako će ona, koja spava do podne ustati ujutro s prvim plačom djeteta…. Nikad duža noć u mom životu.
Sutradan sam se iz nemirnih misli vratila u još nemirniju i problematičniju stvarnost. Do tada sam mislila da poznajem svoju obitelj, svoju sestru, međutim tih dana sam se zapitala gdje sam ja to i s kim živjela sve ove godine. Došla sam do zaključka da sam jedino ja normalna u cijeloj lozi.
Sestra je pomahnitalo kupovala časopise za vjenčanja, svaki dan izrezujući novu vjenčanicu, dala sam i previše truda da joj objasnim da su te vjenčanice nad kojima pari oči ipak nedostižne i njenom budžetu i našoj nebeskoj sferi i da bi se ipak trebala zadovoljiti s Pronoviasom ili sličnim brandovima. Nije odustajala od svojih snova koji su podrazumjevali bijelu čipku, kičastu tijaru, buket od bijelih orhideja, 9 djeveruša, limuzinu i Jolu.
Mater je opet imala svoje vizije savršenog vjenčanja, njoj je nabitnije bilo da cvijeće bude na nivou, da svaki sto bude ukrašen velikim porculanskim vazama, prepunim sezonskog cvijeća, da se napravi tačan popis gdje ko sjedi na večeri. Potrošila sam sate i sate pokušavajući je odgovoriti od tih suludih ideja, objašnjavajući joj da je tolika hrpa cvijeća na stolovima previše, i da se ljudi međusobno neće moći ni vidjeti, da su popisi mjesta sasvim u redu ako imaš 50 gostiju, međutim ako ta brojka doseže 500 onda je popis nešto zaista nepotrebno.
Ćaći je glavna bila hrana. Rekao je da se neće ni u šta petljati, ali da hrane ne smije faliti, da se osiguraju 3-4 janjeta viška, jer bolje da ostane nego, zamisli sramote, da zafali. Gladne oči ostaju gladne oči i kad se najedu.
Sljedećih par mjeseci moj život se sveo na davanje mišljenja koje nikad, ama baš nikad nije bilo usvojeno. Pitali su me šta mislim o tome da uz baby-roze cipele ide neka torbica u malo jačoj boji, pitali su me šta mislim o tome da za vrijeme večere svira neka klapa, šta mislim o tome da hor u Crkvi umjesto marša, odmah na početku svira Ave Mariu, šta mislim o tome da djeveruše imaju umjesto svečanih naruknica neke tijare oko glave….
Pitali su me svašta, opterećivali nepotrebnim glupostima, ispili mi i zadnji atom snage tako da sam umjesto da uživam u sreći svoje sestre jedva čekala da taj dan prođe pa da mi se život vrati u kolotečinu.
Mjeseci su užurbano prohujali, svanulo je fascinatno sunčano jutro, a ja umorna ko pas…
Od čega umorna?! Od gluposti. Jučer sam samo 5 puta mijenjala sir u trgovini jer se ni jedan nije lijepo rezao, samo 5 puta otišla kod cvjećarke iskontrolisati da li su nijanse cvijeća u skladu sa željama moje matere, samo 4 puta provjeravala je l’ sve spremno u vrećicama za kumove, roditelje, popa…, samo 156 puta pretrčala stubište tražeći svaki put nekome nešto.
Gledajući je kako sigurnim koracima uz ćaćinu pratnju korača prema oltaru, kroz glavu mi je proletio cijeli naš život, sve naše svađe, rasprave, galame i ljutnje, ali i svaki naš sretan trenutak, a bilo ih je… Gledala sam u tu malu djevojčicu koja je prerano odlučila zakoračiti u svijet odraslih i bilo mi je žao. Nje i njene mladosti.
Pogledom sam skenirala mater i ćaću, suze su vrcale ko kristali. Shvatila sam da bi možda bio red da i ja zaplačem, ali nisam mogla, junački sam se potrudila, ali nije išlo… Pa zar i u tim dirljivim trenucima moram biti izrod?!
„Uzimam!“, prolomilo se s oltara. Mater je plakala, izgledalo je kao da rida, od skupocjene šminke na njenom licu ostali su samo obrisi, meni je već bilo neugodno. Krajičkom oka pogledavala sam podsmjehuje li joj se iko, moleći Boga da ova ceremonija što prije završi.
Kako su sati prolazili shvatila sam da je sve zamišljeno i realizirano. Hvala Bogu. Inače bi se i mjesecima poslije vjenčanja vrtile iste teme, samo ovaj put s pitanjima: “Zašto to nismo tako i tako odradili?”
Gosti su postrojeni po materinim spiskovima, cvijeće je zauzimalo četvrtinu stola, tako da su oni koji su bili preko puta vaza imali lijep pogled na poprašene listove hortenzija, Jole je već 5-i put pjevao „Odjelo“, djeveruše su skakutale u baby roze haljetcima i s tijarama na glavama, koje bi više pristajale djeci u vrtiću, nego curama od 20 i kusur godina, ćaća se gostio s poslovnim partnerima, sestra bila ko gorska vila u čipkastoj kreaciji poznate dizajnerice, a ja sjela i gledam cijelu tu priredbu za selo, polako dolazeći do zaključka da je teži slučaj da ću ja ikada u životu pristati na cirkus ovolikih razmjera.
Pa taman ostala stara cura…
