Ne znam da li ste primijetili, ali sve češće možemo pročitati tekstove koji se obraćaju ženi. Majci, supruzi, djevojci.
Koketiraju sa njom, kažu joj „Ti“, „Hej, Ti“, preskaču formalnosti, uspostavljaju prisniji odnos, gotovo sapatnički. Jer u tim tekstovima, ženi se prilazi kao namučenom biću, neshvaćenom, razapetom na milion strana, između muža, djece, svekrve, zaove, komšija, šefa, drugih žena, sebe.
Ovim tekstovima joj se poručuje „nisi sama“ i „mi te razumijemo“. Daje joj se vještačko disanje.
Sve je ovo počelo pomalo da me nervira, jer kada čitam takav tekst imam utisak da sam žrtva. Žena – žrtva kojoj joj je potrebna podrška, jer bez nje dalje nikako neću moći. Ovi tekstovi se ženi obraćaju kao nekom namučenom biću koje, avaj, niko ne razumije i čija je uloga na ovom svijetu tako iscrpljujuća i teška.
Pa i da je teška, jer umije biti, stanje se sigurno neće popraviti tako što ćemo joj stalno pisati o tome. Nisam sigurna kad je počela ova jadikovka, ali sam sigurna da svojoj kćerki nikada ne bih dala da pročita takav tekst. Jer mu zaista ne vidim poentu. Kao da same sebe srozavamo, pa se onda bodrimo i podižemo.
U tom svjetlu, i pod ovakvim okolnostima, evo ja želim da se obratim muškarcima. Da, muškarcima.
Ili kako bi ovi „ženskasti“ tekstovi rekli „Hej, Ti!“ „Baš, Ti!“
Ti,
Koji nas gledaš kako se gledamo u ogledalo dok staklo ne pukne,
Dok razvlačimo lice i tiskamo pore,
Dok stojimo pred punim plakarom, izgovarajući „nemam šta da obučem“,
Dok zagledamo tijelo uzduž i poprijeko, tražeći nedostatke,
Dok stiskamo bedra pokazujući grudve pod kožom zbog kojih ćemo se gelovima utrljavati i stiskati,
Ili drugima za to platiti,
Dok plačemo ni zbog čega,
Dok se plašimo ni od čega,
Dok se prefarbavamo da bi nam bilo bolje,
Dok režemo kosu da bi nam bilo bolje,
Dok pazarimo da bi nam bilo bolje,
Dok uvlačimo stopala u tijesne cipele i u njima jedva stojimo,
Dok liječimo žuljeve poslije toga,
Dok Ti satima pričamo o našoj poznanici, ko da od nje bolje znamo šta bi trebalo da uradi, kako da živi,
Dok se namještamo pred objektivom, uvrćući nogu, ruku, usta,
Dok očekujemo lajkove za to,
Dok pričamo telefonom dok baterija ne pukne,
Dok se izgladnjujemo,
Dok se prejedamo,
Dok se u folije umotavamo,
Dok se bolu radi ljepote izlažemo,
Dok se na ulici ljubimo, a poslije se ogovaramo,
Dok se sa drugim ženama nadmećemo,
Dok Ti satima životnu filozofiju objašnjavamo,
Dok te zbog toga i u dva noću budimo,
Dok teatrališemo,
Dok maštamo,
Dok pokušavamo da sebe zavolimo,
Dok tražimo kako u tome da uspijemo,
Dok se PMS-om u čudovišta transformišemo,
Dok te tada riječima režemo,
Dok se trudimo da svima budemo najbolje,
Dok se previše trudimo,
Dok tonemo, pa ko podmornica izranjamo,
Dok Ti ovaj tekst kao generalizaciju komentarišemo,
Dok njegovu autorku komentarima razvlačimo,
Hej, Ti
Hoću da znaš, da smo na kraju svega i prije svega mi ipak krhka, pomalo zbunjena i katkad nesigurna bića koja od tebe očekuju pažnju i razumevanje.
I da nas shvatiš kada Ti kažemo da je ponekad cijeli svijet udobno legao na naša leđa. I da ponekad ne znamo kako da ga odatle maknemo. I da Ti možeš da pomogneš, i da treba da pomogneš. Da nađeš način.
I da obavezno pročitaš bar jedan „ženskasti“ tekst, jer on više tebi nego nama ženama može pomoći, dati Ti smjernice.
Jer kada ga budeš čitao, shvatićeš koliko se često sputano i preplašeno i ko kakve žrtve osjećamo. Kako se često i po kojim dijelovima lomimo.
Kako nam je ponekad samo malo potrebno da bismo rekle: „Sve ovo ima smisla i sve ovo vredi“.
I koliko to „malo“ može biti ono što ćeš baš Ti da daš.
Kao suprug, kao otac, kao brat, kao prijatelj.
Autorica: JOVANA KEŠANSKI (Lola Magazin)
