Oduvijek volim da se čudim malim stvarima. Onim svakodnevnim koje zaboravimo i da pogledamo, nego ih podrazumijevamo. Nepresušan izvor mojih malih čuda je priroda i sve ono što nam daje. I naravno, hrana.
Ne znam da li ste se ikad zamislili nad nekim voćem ili povrćem i pogledali kako izgleda cijeli taj splet ćelija, boja, vlakna, mirisi, arome… Ja jesam i redovno to radim. Zastanem na tren i pogledam šta jedem. Osjetim mirise i arome, uživam u trenutku. Zaboravim na sve ono što trebam ili moram taj dan i samo budem u svim tim čarima hrane koju tako olako shvatamo.
Najveće čudo za mene je voće i povrće. Valjda zato što nije prerađeno, samo je ubrano. Neko će reći, pa dobro vjerovatno je ukršteno ili genetski modificirano. Slažem se, ali je i dalje ostalo strukturom isto. Ovih dana čudim se jednom divnom voću. To je nar ili šipak. Velike drvenaste kugle, na prvi pogled ni malo privlačne. Međutim, prava simfonija nastaje kada prerežemo plod i pred očima se ukažu komore sa malim, crvenim sočnim bobama…Uvijek se pitam odakle ideja da nešto takvo postoji? Zamislim se nad kreacijom pred mojim očima i shvatim koliko smo mali u svijetu oko nas. I ne samo da je stvoreno takvo nešto, nego je u svakoj ćeliji „zapakovano“ toliko toga korisno za ljude da vjerujem da čovjek nikad neće uspjeti stvoriti ništa slično uprkos silnoj tehnologiji koju ima.
Ima još mnogo voća koje u meni bude takvo divljenje. Ljeti su to smokve. Sve one male košpice unutra, slatke žilice koje se prepliću u predivnu aromu. I uvijek nose emociju i sjećanje na ljeto, more i odmor. Hrana nas često vraća na mjesta gdje smo nekad bili, dopušta da sanjarimo o mjestima gdje želimo ići. Samo je bitno da osjetimo taj trenutak i dopustimo sebi luksuz uživanja u malim stvarima.
Zato mi mnogo smeta stav koji vlada danas, da je hrana loša, da uzrokuje bolesti itd. Hrana je ono što joj mi dopustimo da bude. Ako ne razumijemo ili nemamo vremena za hranu, ona će nas dovesti do bolesti. Za bolest, nažalost, svi nađemo vremena. Zato se zaustavimo na trenutak i pogledajmo u svoj tanjir. Šta jedemo? Kako to miriše i kako izgleda? Kakve su boje i arome? Kakvu emociju budi u nama? Preuzmimo odgovornost za svoj tanjir. Niko to neće uraditi umjesto nas. Cijenimo svoju hranu, jer smo je naposljetku i platili. Novac odvajamo i za zdravu i manje zdravu hranu. Naučimo da prevagne onaj zdraviji dio i uživajmo svaki dan u malim stvarima sa našeg tanjira.
Piše dr. sc. Marizela Šabanović, nutricionista
