Mnogi misle da će proces ozdravljenja biti jasan i dramatičan, ali često je upravo suprotno – promjene su tihe i neprimjetne. Autorica dijeli ličnu priču o tome kako je, iako je osjećala da ne napreduje, zapravo postepeno izlazila iz teških stanja anksioznosti i stresa. Naučila je da je najteže samoj sebi vidjeti napredak jer se fokusira na trenutne teškoće, a ne na smanjenje problema u odnosu na prošlost.
Ozdravljenje nije odsustvo problema, već sposobnost da se drugačije nosimo sa njima – da se brže oporavljamo, prepoznajemo stare obrasce i biramo da ih ne slijedimo. Promjene se često ogledaju u sitnicama: manje preuveličavamo negativne događaje, ne dozvoljavamo da nas tuđe riječi dugo pogađaju, ili ne osjećamo potrebu da se izvinjavamo za svoje emocije.
Važno je da se ne mjerimo prema savršenstvu, već prema tome koliko bolje živimo u odnosu na ranije. Proces ozdravljenja je individualan i ne mora biti vidljiv drugima, ali njihova primjedba može nas podsjetiti koliko smo zapravo napredovali. Povremeno je korisno osvrnuti se na prošlost i prepoznati koliko smo daleko stigli, umjesto da se fokusiramo samo na ono što još treba da se promijeni.
