“Ne možemo reći da smo ozbiljno shvatili žene sve dok ne istražimo kako su se žene odnosile jedna prema drugoj. Ali to podrazumijeva i negativno odnošenje. Povijest žena, uključujući povijest feminizma i feministkinja, sastoji se i od žena koje su vršile nasilje nad drugim ženama, od žena koje nisu pomogle onima kojima je njihova pomoć bila potrebna.”
Ovako započinje svoj tekst “Krepost osjećaja i osjećaj kreposti”(“Virtue of Feeling and the Feeling of Virtue”) iz 1991. godinek feministička filozofkinja Elizabeth V. Spelman, dajući i neke primjere: od sufražetkinja srednje klase koje su u svom zastupanju “ženskih interesa” koristile rasističke argumente, do bjelkinja koje su zlostavljale svoje tamnopute robinje i nacistkinja koje su željele istrijebiti sve Židovke.
Spleman smatra šokantnim da se feministička etika nije dublje pozabavila nečim toliko temeljnim kao što je nehumani odnos određenih skupina žena (najčešće heteroseksualnih bjelkinja srednje klase) prema drugim ženama.
“Puno pozornosti posvetile smo opresiji koju nad ženama vrše muškarci, ali vrlo malo smo se bavile ugnjetavanjem ili izrabljivanjem od strane samih žena”, navodi Spelman, predlažući da razmotrimo moralne dimenzije odnosa između žena.
No, zašto je ova tema dosad bila zanemarivana unutar feminizma? Jedan od razloga je psihološke prirode: jako je teško percipirati sebe ili druge žene istovremeno kao žrtve i kao zlostavljačice. Primjerice, nije lako imati empatiju za potlačivane supruge robovlasnika, a u isto vrijeme biti kritična prema njihovom ponašanju prema robinjama. Drugi razlog su generalizacije. Naime, kada govorimo o “muškarcima i ženama” kao općim kategorijama, prešućujemo razlike među pojedinim skupinama muškaraca i žena, ignorirajući rasne, klasne, etničke, kolonijalne i druge odnose.
“Ako izbjegavamo otvoreno govoriti o razlikama među ženama … tada postaje jako teško, ili barem manje bitno u odnosu na druge teme, razmotriti kako se žene odnose jedna prema drugoj.” No, prema mišljenju Spelman, upravo bi to trebalo biti središnje pitanje feminističke etike: Kako mi žene tretiramo jedna drugu?
Naše emocije, piše Spelman, ne otkrivaju samo kako se mi osjećamo, već i kako se odnosimo prema problemima drugih. One nam pružaju uvid u načine kako vidimo vlastitu uključenost u živote drugih i obrnuto. Drugim riječima, naše emocije otkrivaju i našu moralnu poziciju. Kako bi demonstrirala različite moralne pozicije, Spelman koristi primjer koledža na kojem radi i na kojem su se pojavili različiti rasistički ispadi.
Foto: stournsaeh / Shutterstock.com
Razmotrimo sljedeće izjave u kojima koledž reagira na navedene incidente:
- Koledž Ivylawn žali (regrets) zbog rasističkih incidenata na kampusu.
- Koledž Ivylawn osjeća nelagodu (embarrassed) zbog rasističkih incidenata na kampusu.
- Koledž Ivylawn osjeća krivnju (guilty) zbog rasističkih incidenata na kampusu.
- Koledž Ivylawn osjeća sram (shame) zbog rasističkih incidenata na kampusu.
Kako bi jasnije prikazala odnos između žaljenja, nelagode, krivnje i srama, Spelman poseže za kognitivnom teorijom emocija Gabriele Taylor koja smatra da naše emocije nisu tek rezultat procesa (psihičkih ili fizičkih) u našim tijelima, već pokazuju kako vidimo svijet.
Razmotrimo u tom kontekstu prvi primjer – emociju žaljenja. Ako žalimo što se nešto dogodilo, to znači da taj događaj smatramo na neki način nepoželjnim, no ne nužno i moralno problematičnim (npr. “Žalim što nisam uzela više dana godišnjeg odmora”). A ako nam se nešto ne čini moralno problematičnim ili pogrešnim, tada nećemo ni osjećati potrebu da reagiramo ili djelujemo kako bismo to pokušali ispraviti. Stoga, kada Koledž Ivylawn kaže da “žali zbog rasističkih incidenata”, time priznaju da se dogodilo nešto nepoželjno, no ne preuzimaju odgovornost za spomenute događaje niti pokazuju spremnost da nešto učine po tom pitanju.
Što je s nelagodom? Za razliku od žaljenja, nelagoda podrazumijeva osjećaj da smo na neki način razotkriveni i da je posljedica toga nepovoljan sud o nama samima. Uzmimo za primjer muškarca kojem je nelagodno jer se saznalo da tuče svoju ženu: on osjeća nelagodu ne zato što misli da je učinio nešto loše, već zato što ne zna kako da se postavi pred (zamišljenom) publikom koja je saznala za njegov čin. “Njega ne brine bol koju trpi njegova žena, već dojam koji će ostaviti na druge”, objašnjava Spelman. U tom smislu, ako obrazovna institucija kaže da joj je “nelagodno zbog rasističkih incidenata”, ono što joj najviše smeta nisu sami incidenti, već činjenica da se za njih saznalo. Samim time, uslijedit će pokušaji da se ispravi narušeni ugled institucije, ali ne pokušaji da se izmijeni sama institucija kako se slični incidenti ne bi ponovili.
Foto: Khosro / Shutterstock.com
Krivnja je druga priča. Ne možete osjećati krivnju bez da mislite da ste učinili nešto pogrešno ili da niste učinili nešto što se trebali. Prema Gabriele Taylor, kada osjećamo krivnju, mi donosimo negativan sud o sebi, no situacija nije beznadna – još uvijek možemo popraviti štetu. Međutim, upozorava Taylor, poriv za djelovanjem ne proizlazi toliko iz želje da uklonimo štetu koju smo nanijeli nekome drugome koliko iz želje da povratimo besprijekornu sliku sebe. U slučaju Koledža Ivylawn, osjećaj krivnje (za razliku od žaljenja i nelagode) podrazumijeva osjećaj odgovornosti, no u kontekstu institucije ta odgovornost leži na visoko pozicioniranim pojedincima, a ne na instituciji u cjelini. I ovdje je prisutna potreba da se djeluje kako bi se povratio dobar glas institucije.
Konačno, sram. Uzmimo da čovjek koji tuče svoju ženu osjeća sram, no kako se to razlikuje od osjećaja nelagode ili krivnje? Prema mišljenju Taylor, sram podrazumijeva spoznaju da ja nisam osoba kakva sam mislila da jesam ili kakva bih željela biti. Dok u slučaju krivnje još uvijek postoji mogućnost iskupljenja ili spašavanja vlastitog obraza, u slučaju srama pogreška koju sam učinila prožima moje čitavo biće i shvaćam da sam lošija osoba nego što sam mislila. U skladu s time, kada osjeća sram zbog rasističkih incidenata, Koledž Ivylawn zapravo priznaje da nije onakva institucija kakvom se predstavljao. Međutim, upravo zbog nemogućnosti takvog priznanja rijetko ćemo vidjeti neku instituciju da izražava sram, dodaje Spelman.
Što to znači u kontekstu feminističke etike? Kao jedan od primjera, Spelman spominje konferenciju o ženskoj povijesti u Amsterdamu na kojoj je netko upitao organizatorice zašto “ženska povijest” i dalje zapravo označava “povijest bjelkinja” i zašto nisu zastupljene i tamnopute žene. Na to je jedna od organizatorica odgovorila: “Dovoljno nam je teško iskomunicirati feminističku perspektivu, zašto moramo preuzeti još i ovaj dodatni teret?” Čini se da organizatorice nisu osjećale ni žaljenje ni krivnju ni nelagodu, a kamoli sram zbog svog propusta da u konferenciju uključe glasove žena ne-bijele rase. “Iz njihovog gledišta,” piše Spelman, “nije bilo ničeg spornog u programu konferencije … i nisu ostavile prostora za mogućnost da su učinile nešto pogrešno,”. Dapače, dale su naslutiti da su prigovori i zahtjevi njihovih ne-bijelih kolegica neutemeljeni (“konferencija se bavi ženama, ne rasom”) te da rasprava o rasi predstavlja “dodatni teret”.
Foto: HelloRF Zcool / Shutterstock.com
U vezi s tim, a referirajući se na teorije Gabriele Taylor, Spelman daje tri komentara o krivnji koju bjelačke feministkinje često osjećaju zbog svog privilegiranog položaja i izostavljanja glasova ostalih žena iz svojih teorija. Prvo: ako nas osjećaj krivnje potiče na djelovanje, pri tom djelovanju mi ne vodimo računa o osjećajima onih koje smo povrijedili budući da smo previše fokusirane na ispravljanje slike o sebi. Drugo: u pojedinim slučajevima valja se zapitati osjećamo li krivnju ili jednostavno nelagodu (ako je potonje slučaj, tada niti ne mislimo da smo nešto krivo napravili, već samo želimo osvjetlati vlastiti obraz). Treće: postoji bliska poveznica između osjećaja krivnje i specifičnog poimanja odnosa između roda i rase. Razdvajanje tih identiteta omogućuje nam da za pojedini propust optužimo samo jedan aspekt sebe, dok cjelina ostaje netaknuta, odnosno nedužna (“Nisam iznevjerila druge žene kao žena, nego je samo bjelkinja u meni iznevjerila ne-bjelkinju u tebi.”)
Spelman poziva feminističku etiku da se pozabavi poviješću nehumanih odnosa između žena, no ne smatra da djelovanje potaknuto sramom može služiti kao “temelj vitalne feminističke politike, politike koja izražava i promiče stvarnu brigu za živote svih žena.” Ipak, one žene koje uživaju privilegirani status u odnosu na druge žene (bio on temeljen na rasi, klasi, religiji, dobi, seksualnoj orijentaciji ili fizičkim sposobnostima) moraju uvidjeti da njihov status nanosi štetu drugim ženama, ali i izobličuje njih same.
“Što je dublja privilegija, to su ljudi manje svjesni činjenice da njihov položaj ovisi o izrabljivanju ili ponižavanju ili marginaliziranju drugih,” objašnjava Spelman. “Nije moguće percipirati sebe kao izobličenu privilegijom i željeti poduzeti nešto u vezi s tim, ako najprije ne osjećamo sram. Količina motivacije za podrivanje sustava privilegija usko je povezana s količinom srama koju osjećam zbog toga kakva sam osoba postala upravo zahvaljujući tim privilegijama.”
Razmotrivši moralne dimenzije odnošenja prema drugim ženama, Spelman zaključuje da nam moralne emocije omogućuju da napravimo moralnu prosudbu drugih i nas samih. Moralne emocije zahtijevaju osjećaj vrijednosti, svjesnost o tome što je ispravno i pogrešno, časno i sramotno. Upravo zahvaljujući takvim emocijama možemo osvijestiti kako se odnosimo prema drugima, a kao feministkinje moramo osvijestiti preplitanje naših identiteta (dakle, ne uzimati u obzir samo rod, već rasu, klasu, itd.) jer sve to utječe na naš osjećaj odgovornosti i način na koji se odnosimo prema drugim ženama.
