Ovo je moj prvi put. U oblacima sam, toplina sunca mi obasjava lice kroz prozor. Osjećam golicavu mučninu u stomaku, od nekog skrivenog straha ili neočekivane treme. Nisam joj se nadala. Blagi pritisak u ušima se već pojavljuje, sve sam bliže nebu…
Piše: Azra Husarić
Vožnja avionom je ipak, iz ovog ugla, banalnija nego što sam očekivala. Rekli su mi da je prva vožnja najljepša, i bili su upravu, samo zato što ne znate kakav je osjećaj. Drugi put je već smiješno. Drugi put, prosto, prespavate…
Sletila sam na zračnu luku u Rimu. Iz aviona je Rim izgledao naprosto božanstveno! Plavetnilo mora, zelenilo savršeno isplaniranih parkova i aleja oduzimala su dah. Gledam u te sitne zgrade i do u detalj isplaniranu gradnju grada, divim se, ovoga nema u Bosni, velim sebi. Ipak je krenulo dobro, hvala Bože.
U Rimu smo, ali on nije naša stanica. Mi putujemo za Napulj, busem od Rima, ali tek za nekih pet sati. Proći će to za tren oka, dok malo razgledamo okolo. Prva italijanska kafa i kroasan izgledaju fino, ali prvi sat prolazi jako sporo, još uvijek smo na aerodromu, a već smo preumorni za bilo šta. Ne odustajemo, bit će ovo savršeno putovanje, nazaboravno iskustvo.
Donesi divlje mirise u moje puste odaje
Nakon pet sati, dugih kao pet junskih dana, sjeli smo u autobus za Napulj, spremni na još jednu vožnju, ovaj put vožnju od nekih tri sata. Ma šta je tri sata vožnje u odnosu na pet sati čekanja na aerodromu, spavat će se fino, sna ionako nikad dosta. Znate, i bus je bolji od bosanskog, bus je, recimo, kao najbolji bosanski bus. Sjeli smo mi tako, ma šta sjeli, izvalili se na ona sjedišta i pripremili u položaj za spavanje. Međutim, jaki mirisi itekako poznatog porijekla, ali teško uporedivog s bilo čim živućim na planeti zemlji, počeo se širiti busem. Širio se do te mjere da promijenite sjedište, kao i položaj pripreme za spavanje. Širio se do te mjere da smo stavili vlažne maramice kao maske preko lica. Ne pretjerujem ljudi moji, majke mi mile…
Dugih je to tri sata bilo, možda čak i dužih od onih pet sati čekanja, ali stigli smo na glavnu stanicu u Napulj. Zatim, brzim koracima krećemo ka željezničkoj stanici ne bi li stigli na voz za predgrađe Volla, odakle autom idemo do hotela. Da, sva prevozna sredstva smo iskoristili, osim broda, iako smo nakon svega i njega očekivali…
Pasta ti materina
Kada smo pristali na učešće u seminaru u Italiji, zaista smo to zamišljali nekako, bajkovitije. Kada smo stigli, znali smo da ne trebamo očekivati baš bajku, ali se nadamo dobrom. U hotel smo stigli tačno na večeru, nakon 18 sati od polaska iz Tuzle. Čekajući večeru razgovarali smo sa vlastitim crijevima na nekom početničkom italijanskom jeziku. Priželjkujemo nešto ukusno za dobrodošlicu, neku čuvenu pastu u slasnom umaku. Dobili smo pastu. Molim Boga (zbog njih), da im to nije čuvena pasta, a ni svaka naredna tih sedam dana, dvije dnevno, dakle 14 vrsta pasti. Ne ponovilo se…
‘‘..čka ti materina” je tih dana dobila oblik ”pasta ti materina”, halalite Italijani.
Da vam nešto kažem, mislim da je čovjeku lakše bez hrane šest dana, nego sa ovakvom hranom sedam dana. Teška je to sedmica bila, raznih oblika pasti sa istim umacima i pokušaja od kolača od ostataka šlaga. Kašiku nismo vidjeli dok se nismo u Bosnu vratili. Zlatna li je kašika bosanska.
Prvih dana u Volli nismo vidjeli Bog zna šta, samo neke ulice oko hotela koje su nas sve dublje i dublje bacale u depresiju. Sjećate li se perioda nakon poplave u Bosni i Hercegovini? Onih strašnih nanosa smeća, mulja i užasnih mirisa na ulicama? Tako je nešto slično bilo i ovdje, samo oni nisu doživjeli elementarnu katastrofu. Oni su elementarna katastrofa.
Narednih dana obišli smo i veći dio grada koji je u neku ruku bio sličan ulicama oko hotela. Samo par čistih ulica u samom centru grada. Beskućnika na sve strane, gomilice kartonskih kutija, ostataka pokrivača prekrivalo je ulice. Površina mora prekrivena naftom i uljima. Jedini lijep miris koji ću ponijeti iz Italije je miris savršenog kroasana. Ostale mirise nastojat ću zaboraviti za sva vremena.
‘ta će ba Italiji Leonardo da Vinci kad Bosanska zemlja miriše
Oporavila se Bosna od poplava, opravila se i od rata, oporavila se i od požara, krize, nestašice, gladi. Miriše Bosanska zemlja na čaj, kad hercegovački kamen ima dušu. Zar da u tuđoj zemlji spoznamo ljepote svoje. Video koji sam nekoliko puta kući gledala, tek me dotakao u Italiji. Video naših rijeka, planina, jezera, video naših tvrđava, piramida, video naše crkve, džamije, sinagoge. Kakvo li si bogatstvo neviđeno, Bosno moja.
Dovela bih u Bosnu onog Italijana koji je moju prijateljicu sa hidžabom zaustavio i pitao je li muslimanka, dovela bih i one što su je s prezirom gledali, dovela bih ih da im pokažemo šta su prave vrijednosti kada u jednom gradu u isto vijeme zvone crkvena zvona i poziva ezan na molitvu. Nismo mi još svjesni da su podjele tamo negdje, iza bosanske granice i van bosanskog uma… Svuda se sunce rađa i lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja na svijetu ljepše nema!
*Otkud naša B(l)oginja Azra u Italiji i prve impresije, prije nego je osjetila nemile mirise i isprobala pastu na sve načine, pročitajte OVDJE.
