Mislite da niste neki patriota? Vala, i ja sam mislila… Situacija u Bosni i Hercegovini preko guše svakome insanu koji živi u njoj. Nema posla, nema para, nema mira, ali ono, neka ne puca. Vazda smo se u dubini sebe tješili s te tri riječi- nek’ ne puca. Nervira nas podjela unutar podjele, s jedne strane crkva, s druge džamija. Nervira nas što u BiH ima mjesta za svakoga, nerviramo se zbog prepucavanja onih, gore na vrhu. Nerviramo se zbog stvari koje krase Bosnu i Hercegovinu? Drugima je bolje?
Piše: Azra Husarić
Obiđoh ja cijelu Bosnu i Hercegovinu, znaš kako kažu, uz duž i poprijeko. Obiđoh, a ne ostadoh očarana Neretvom, Unom, Drinom, Savom, Tarom. Ne ostadoh očarana Jahorinom, Bjelašnicom, a da ne spominjem Maglić, Čvrsnicu, Prenj… Od gradova, znate ono, Sarajevo, Mostar, Višegrad, Stolac, Banja Luka, Tuzla, grad k'o grad, naš pa nam ne valja…ništa specijalno. Italija je ipak ljepša od Bosne, odoh ja tamo. I zaista, neko tek’ kad izgubi srcem pogleda, hoće bome ubost’ Šerifovićka.
Došao sam da ti kažem da odlazim
Nisu slučajno naslovi ove priče, stihovi nekih, općepoznatih, pjesama. Pjevalo se puno, možda i previše za tih sedam dana, od muke valjda…
I tako jednog tmurnog dana, lažem, ipak je noć bila, krenem ja sa dragim ljudima na put za Italiju. Ljudi moji, srce skakuće, duša umjetnička već u oblacima, jer će vidjeti djelić onoga što je učila kroz historiju umjetnosti. Sjetih se profesorice koja je govorila, učite, trebat će vam jednog dana. Guglam i tražim šta želim, ma šta moram da vidim kad već idem tamo…
Kad ono, sve nešto krenulo naopako, prvo pomiješam dan polaska, pa za mal’ da ne odem u Italiju. Zatim (brige ženske niko ne zna), da mi neće vratiti preveliki kofer na aerodromu. Sedamnaest hiljada osamsto pedeset puta provjerila da li je pasoš sa mnom. Vozikam se par sati do aerodroma u Beogradu, jer Tuzla nema liniju do Rima, ne spavam logično, iako mi oči plaču za snom. Došli pred svitanje na aerodrom, pa sjedi i jedi što ti je u torbi, da se ne baci. Čekam nekoliko sati svoj termin polaska aviona i priželjkujem sjedište do prozora. Bože, daj bar nešto dobro, mislim se…
Čekiramo se, oči poletiše na kartu, 9D… Kolika je mogućnost da je D do prozora? Mala… Ulazim u avion, i bujrum, prvo sjedište uz prolaz, znate, najdalje sjedište od prozora. Bože? Nešto dobro, molim te… Kad ono, ulazi muškarac u avion, 30-ih godina, tamnije kose, obučen u nike trenerku sa jednom torbom u ruci, on je u mom redu izgleda, samo sjedište do prozora. Prolazi do njega ležerno i stavlja kapuljaču da spava. Care moj, kako misliš da spavaš, a sjediš do prozora? Izvinite molim, upitah ja umiljato da umiljatije ne umijem (ljudi koji me poznaju, znaju koliko je to neizvodivo), šta mislite da zamijenimo mjesta. Pazite ovo, ”Ma nikakav problem, ja ću ionako da spavam”.. Bože, hvala ti. Valjda ovo znači da je krenulo dobro, napokon.
Sad već mislim da mi se On tada slatko nasmijao…
Nastavit će se…
