Nego, reci ti meni, što želiš biti kada narasteš? Ovog pitanja naslušaju se djeca u svakoj generaciji. I u svakoj generaciji, rijetko koje dijete će reći „ne znam“.
Ne zato što ih je stid reći da ne znaju već zato što ona zbilja znaju! Većina njih će bez razmišljanja ispaliti odgovor. Često su to glamurozna zanimanja tipa pjevačica, glumica ili nogometaš. Neki su ambiciozni od malena pa žele biti piloti ili astronauti. A ima i onih jednostavnih odgovora djece kojima ne treba ništa više u životu nego imati neograničen broj vožnji u lunaparku pa žele biti barbe koji rade u lunaparku ili da prodaju šećernu vunu.
Sva ova djeca, i mala, nazovimo je Jana, koja želi biti pjevačica i mali, nazovimo ga Marko, koji želi prodavati šećernu vunu, imaju jednu zajedničku stvar. Ta je da će i jednoga i drugoga u budućnosti pokušati uvjeriti kako to ne žele ili ne trebaju željeti. Drugi ili što je još tužnije, oni sami.
No, neće to napraviti odmah, naravno. Jako je simpatično kada trogodišnja Jana po cijeli dan pjeva i oponaša Beyonce ili Rihannu. Ukoliko mala ima nekog objektivnog talenta kojeg ne vide samo roditelji, tim bolje, najvjerovatnije će je kroz cijelu osnovnu školu poticati neka pjeva, ide u razno razne mališane, zborove i sl. Ma vidi je kako je slatka i talentovana, reći će dok će mama i tata s ponosom pljeskati. Malog Marka koji želi raditi u lunaparku će s jednakim odobravanjem tapšati po ramenima i smješkati mu se. A onda će Jana i Marko upisati srednju školu.
E tu se priča mijenja ili kako bi se reklo dobiva dramatičan twist. Roditelji, porodica, daleki rođaci, pa čak i profesori sistemski će ih pokušati uvjeriti u to da: „Vidi, ne možeš prodavat šećernu vunu“. Ok, najvjerovatnije Marku u toj dobi šećerna vuna više nije prioritet pa se samim time mijenja i životni poziv.
Ali u slučaju da baš, baš to želi, lijepo će mu se objasniti da ne može i neka upiše ekonomiju.
No, recimo da Jana još uvijek želi biti pjevačica. Oh, jadna mala Jana. Njoj najvjerovatnije slijedi najgore sistemsko ispiranje mozga od strane gore navedenih koji će je pokušati uvjeriti da je pjevanje ok dok god je hobi. Jano, ti to možda ne znaš, ali to ti je nesigurno zanimanje. Bez obzira na to koliko si talentovana, šanse da uspiješ su ravne nuli. Ma čak i da uspiješ, pa ta estrada…
Draga Jano, to ti je jedan pokvaren i nemoralan svijet u kojemu su žene najčešće kurve, a muškarci svodnici ili pederi. Ne treba ti to Jano, hajde ti lijepo budi nama doktorica.
Ili, ako Jana nije toliko pametna, preporučit će joj da studira ekonomiju. Ali u svakom slučaju nešto „sigurno“. Jer nema sigurnije stvari za budućnost nego završit ekonomski fakultet. Bolje diploma u ruci nego mikrofon na grani. Ili tako nešto.
Dok navrše 18, većina njih će pospremiti snove u kofer i krenuti onim putem koji su im stariji i mudriji preporučili ili uslovili.
Pa oni valjda znaju. Samo nekolicina, ono malo dovoljno hrabrih ili dovoljno ludih krenut će nekim svojim putem. I past će hiljadu puta, i isto toliko puta će se dizati, dok će se drugi smijati iz svojih fotelja prosječnosti. „Pa lijepo smo joj govorili.“ Sve dok jednog dana, ne daj Bože, mala Jana uspije.
No, postoji još jedna situacija, a ta mi se čini puno češća od ove Janine. A to je ta da imaš 18 godina i blage veze nemaš što želiš. I bez obzira koliko je to normalno i što je Jana u biti iznimka, svejedno s 18 moraš donijeti jednu od važnijih odluka u životu. Makar nam to tako predstavljaju. „Ono što izabereš studirati, to ćeš raditi do kraja života. To je tvoj poziv i životno usmjerenje. Ali no pressure dijete, pa sigurno ZNAŠ što te zanima?“
Ma znaš što ću ti reći na to… Ne seri.
Ne, ne mora niko znat s 18 što želi, i najčešće neće, osim tu i tamo neke Jane. To što ti imaš 50 godina i 30 godina radiš isti posao ne znači da si otkrio što želiš ili da si se našao. To samo znači da si se zaposlio. I najvjerovatnije, linijom manjeg otpora, iz kojekakvih razloga i ostao na istome poslu. Većini ljudi je posao samo i upravo to – posao. Nešto što se mora raditi kako bi se preživjelo. Ako si završio X fakultet, podrazumijeva se da ćeš i raditi X posao u struci, a kad radiš u struci, pa ima li veće potvrde da si uspio i da si se ostvario? Sasvim je lako to saznati, dovoljno je upitati se jedno vrlo banalno pitanje. Mrzim li ponedjeljke? Ako je odgovor da, velika je šansa da ni ti još uvijek nisi otkrio što voliš niti naučio voljeti što radiš. Samo si našao posao.
Većina nas izabrat će s 18 godina nešto čisto zato jer moraju. Većina će završit taj fakultet i logičnim slijedom tražit posao za ono što su se obrazovali. Neko će putem čak i razviti ljubav prema tome što su izabrali i što rade. I bit će sretni. Ili makar zadovoljni.
Znam dosta takvih ljudi, no ja lično nisam bila te sreće.
Ja sam birala faks na najgluplji način mogući. Znala sam što želim, ali ono za što sam se odlučila bilo je upravo suprotno. I ja sam, baš kao i Jana, s tri pa sve tamo negdje do 18. znala što želim.
Samo, za razliku od Jane, ja sam svoje želje i planove odlučila pomesti pod tepih točno s 18.
Za to, nažalost, ne mogu kriviti okolinu, niko me nije previše poticao, ali niko mi nije govorio ni nemoj. Od onoga što sam htjela odustala sam sama jer se strašnom činila sama mogućnost neuspjeha. I toga da drugi vide tvoj neuspjeh. Nisam imala ni snage ni iskustva ni samopouzdanja nositi se s time. Ne, lakše je bilo krenuti u totalno drugom smjeru.
Pa da, upisat ću pravo! Logično. To je konkretan faks, govorila sam si.
A i sve mi drugarice idu na pravo, bit ćemo skupa i dalje! Ma bravo Lara – logično. Možda neću raditi ono što sam baš htjela, ali imat ću važan posao. Važnu diplomu. Racionalizacija. Tako sam ja izabrala faks. Tako sam ga i završila. Nikad ga nisam naučila voljeti. Ni kada sam krenula raditi.
Uvijek su mi govorili da moje lice nema sposobnost prikrivanja emocija. Očito.
No, dogodila se jedna druga, zanimljiva stvar dok sam studirala, a kasnije i radila. Našla sam jedan drugi hobi. Ono što je na početku služilo samo kao ventil, bijeg od realnosti, bijeg od vlastitih izbora i odluka postalo je nešto o čemu sam razmišljala kada bih se budila i kada bih išla spavat. Nešto što je polako izguravalo iz fokusa i one dječje snove i želje.
Rekao je jedan puno pametniji čovjek od mene – „Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne da to ostvariš.”
Ja nemam razloga da mu ne vjerujem. Kada sam našla novi fokus, stvari su se same počele događati. U kasnim 20-ima krenula sam skroz ispočetka. Neki su govorili da sam luda, tj. više šaptali nego govorili. No prednost kasnih 20-ih naspram onih adolescentnih godina je ta što te tako boli ona stvar što neko misli o tvom životu i izborima. Dok god ti vjeruješ da radiš za sebe dobru stvar.
Bila sam nedavno na Inspire me konferenciji u Zagrebu. Biznismeni, umjetnici, fizičari, sveučilišni profesori, psiholozi… Trideset uspješnih ljudi dijelilo je s publikom svoje priče, priče o usponima i padovima. Od njih 30, šta misliš koliko ih je postalo ono što su htjeli biti s 5 godina?
Jedna. Jedna jedina osoba.
Većina ljudi ne želi biti, kada odrastu, prodavači šećerne vune. Većina ljudi već s 10 ne želi biti ono što su htjeli s 5. A dobar dio njih ne zna što želi onda kada bi „trebao to znati“, onda kada treba odabrati put. Svi oni promijenili su više poslova pa i karijera. Većina njih ne radi ono za što se obrazovala. Neki su s 50 tek otkrili ono u čemu stvarno uživaju i u čemu su dobri.
Ne paniči. Nije kasno. Ne moraš s 18 znati šta želiš. Ok je ako pogriješiš. Uvijek možeš krenuti drugačije, krenuti iznova. Nemoj si dopustiti da mrziš ponedjeljke. Nađi ono što voliš ili zavoli ono što radiš.
Autorica: Lara Kapović (24sata.hr)
