Nikako mi nije jasno kada je postalo pristojno i društveno prihvatljivo da nekoga pitaš zašto je zaboga toliko mršav ili se nedajbože zgražavaš što su toj osobi ispale kosti ili upali obrazi.
Ne znam jesu li ovdje došli do izražaja dvostruki aršini koji se svakodnevno koriste, ali kao neko ko je jako mršav mogu vam reci da je ta navika vrlo iritantna, pa bih vas zamolila da prekinete sa tim.
Jer:
Probajte nekome reći da je debeo
Mislite da je uvreda nekome reći da je debeo, ali da je sasvim ok drugoj osobi reći da je mršava? Dobro. A jeste li svjesni da veliki broj tih osoba nije svojom voljom mršav? Da godinama pokušavaju da se udebljaju, gutaju šta stignu, ali im nikako ne uspijeva da ne liče na čiviluk? Kao neko ko je većinu svog života imao 48kg (visoka sam 174cm), jela sam sve što mi je došlo pod ruku, ljudi su često ostajali zapanjeni mojim apetitom jer su po mojoj građi mislili da gladujem. Isprobavala sam razne preparate za koje sam čula da barem malo pomažu – kompleks B vitamina, riblje ulje, pivski kvasac, toplo mlijeko sa plazmom, više obroka tokom dana, kasni obroci… Sve za šta sam čula ili pomislila da djeluje sam isprobala. I ostala mršava.
Za to vrijeme su me ljudi konstantno pitali jedem li, a rečenica “Jao vidi je, kosti joj ispale” postala je nešto što se izgovara umjesto pozdrava. Onda sam ja počela da im govorim da su debeli, da im je nos velik, a uši klempave. I to ih je ljutilo.
Zamislite da vas oplakuju na rođene oči
Pošto ne živim u istom gradu sa roditeljima, viđam ih svako dva mjeseca. I zamislite da nekoga ne vidite 60 dana, poželite ga najviše na svijetu, a već na vratima vas dočeka rečenica “Kuku meni, pa jedeš li ti?”. Svaki put sam poželjela da se samo okrenem i vratim odakle sam došla.
A onda sam dočekala da me pred punom kućom gostiju baka i tetka oplakuju na moje oči. Svega mi, kao da sam umrla, ali toga nisam svjesna. Raskukale se da izgledam bolesno, da sam blijeda, da me nema nigdje (aludirajući na to da nemam ni grudi ni guzice), sa sve jecajima između riječi. Šta je poenta ovih performanasa? Da smo mi mršavice manje žene, da smo odvratne, da nas ne možete gledati?
Poređenje sa djecom nije baš laskavo
Pogotovo ako smo u tridesetima, a vi nas poredite sa svojom djecom koja idu u osnovnu školu. I to samo sa dječacima, djevojčice su izbačene iz konkurencije, jer zaboga na žensko ne ličimo. Samo na muško. Jer nemamo obline. A žene moraju imati obline.
Mi imamo ogledalo i u njega svaki dan buljimo
Mi jako dobro znamo kako izgledamo. Ogledalo postoji i u stanu, i u liftu, i na poslu. Plus svaki dan prođemo pored milion izloga. Znamo kako izgledamo i ne morate nam to govoriti svaki put kad nas vidite.
Neko prosto nema para da jede
Nikada ne znate šta stoji iza nečega. Imam poznanicu koja neko vrijeme nije imala para za kvalitetne, redovne obroke. Jela je jednom dnevno i to vrlo lošu hranu, samo da ima osjećaj da je sita. Prirodno mršava, tada je izgubila i to malo kilograma koje je imala, zbog stresa i nedostatka hrane. Bila je previše ponosna da to kaže ljudima i pokušavala sama da se izvuče iz toga, ali to nije spriječilo ostale da joj po cijeli dan nabijaju na nos da ne izgleda kao prije. Doslovno nabijaju na nos!
Možda smo bolesni
I to nije vaša stvar, pa je zbog toga ne dijelimo sa vama. To što smo povremeno dio vašeg vidnog polja ne znači da bismo trebali dijeliti naše intimne stvari sa vama. Na kraju krajeva, sa nekim stvarima se ne biste mogli ni nositi, čak i da ih saznate.
Čuđenje što se bavimo sportom je debilno
Izvinite, ali zaista jeste. Ne, mi ne treniramo da bismo smršale, mi treniramo jer volimo sport i želimo biti zdrave. A ako niste znali, uz pomoć sporta se mnogo ljudi udeblja.
Kao i svi, ni mi ne možemo jesti kad god želimo
I zato prestanite da nas nutkate i tovite. Mi nismo ćurke kojima ubacujete hranu u grlo, a onda je samo rukom povučete kako bi skliznula u stomak. Za gradsku djecu koja za ovo čuju prvi put, tako su se prije tovile ćurke i slične živuljke.
Pošto mi nismo ćurke, već ljudi na koje utiče milion faktora, mnogo toga nam može poremetiti ishranu. Desi se da imamo mnogo posla i tek popodne shvatimo da nismo doručkovali. Takođe nas pogađaju životne tragedije, stres, ljubavni problemi, porodične svađe… Kada ste psihički slomljeni, hrana vam nije baš prioritet, zar ne?
To nas pogađa
Mislim da nikada neću zaboraviti ljetovanje sa svojim momkom, kada sam gledala fotografije sa plaže i rastužila se kad sam shvatila da sam još više smršala. Ramena i grudni koš su mi se u potpunosti ocrtavali, a lice mi je izgledalo ispijeno. Tada mi je rekao kako nije htio to da pominje, jer je znao da će me bilo kakvi komentari pogoditi. On je znao sa čime se nosim i imao razumijevanja za mene, ali ostali jednostavno nisu mogli da shvate.
Nepoznati ljudi nam dobacuju
Da, doživjela sam i to da mi nepoznati, stariji ljudi u prolazu govore da sam previše mršava, da me pas nema za šta ujesti i da bi mogla za promjenu pojesti štogod. Ljudi koji me vide prvi put u životu. Vjerovatno su mislili da se izgladnjujem i da mi je fazon to što mi pantalone vise.
Na kraju sam uspjela da se udebljam, u 31. godini. Hormoni su odlučili da polude, mjesecima sam bila na terapiji i kilogrami su se samo lijepili za mene. Sad čak imam i malo viška. Za to znaju samo ljudi koji su mi bliski, nisam smatrala da je to bilo čija stvar, pa da moram da pričam okolo. Ali su ljudi smatrali da to jeste njihova stvar, pa su dali sebi za pravo da komentarišu. “Vidi je kako je sada lijepa, a ne kao prije… Baš ti lijepo stoji! Bože, kad se samo sjetim kakva si bila…”
Da…
