Podsjeti tako mene Džezi u posljedna dva mjeseca nekoliko puta da nešto napišem za ženski.ba. A ja u čitavoj akrobatici, ili, što bi moje drage prijateljice rekle, hobotničarenju između redovnog radnog mjesta, pisanja u slobodno vrijeme za Sarajevski otvoreni centar, aktivizma u Grupi za čist zrak, i pokušaja da sve te angažmane nadoknadim kvalitetno provedenim vremenom s djetetom, nikako da oslobodim jedan pipak, sjednem i napišem tu famoznu prvu rečenicu koja će kao domino kocka lako pokrenuti sve one koje slijede.
Ideja je puno, inspiracije nikad dosta.
Jedna od njih je nedavni Facebook post Sabine Ćudić, uspješne žene i majke, u kojem kaže da ništa u životu nije postigla sama, prisjeća se nekih žena koje su joj na razne načine pružile podršku, i poziva druge da pišu o tome koje to žene njihov život čine lakšim, boljim, uspješnijim.
Obzirom da je 8. mart, mislim si, divna prilika da im i ja odam omaž.
S jedne strane, ovaj datum je prvobitno zamišljen kao prilika da žene organizovanije i glasnije nego inače skreću pažnju na uslove rada i zahtijevaju prava koja im pripadaju. To će se dešavati i ove sedmice, na brojnim događajima planiranim u tu svrhu u Bosni i Hercegovini. Ja lično ću svoj skromni doprinos uskoro dati zajedno sa mojim dragim kolegicama i drugaricama iz nevladinog sektora na tematskoj sjednici Federalnog parlamenta. Tom prilikom predstaviti ćemo prijedloge za izmjene i dopune Zakona o radu FBiH potrebne kako bi se stvorili bolji uslovi za ostvarivanje ravnopravnosti spolova, zaštitu prava koja se vezuju za majčinstvo i očinstvo.
Međutim, u ovom tekstu želim da poentiram nešto u stilu druge, nama svima dobro poznate tradicije koja se vezuje za 8. mart, prema kojoj smo od malih nogu naučili da našim mamama, majkama, tetkama, strinama, odamo neku vrstu priznanja, obradujemo ih čestitkom i lijepom riječju.
Prije nego se osvrnem na takvo priznanje, moram prvo krenuti od pitanja – šta to našim profesionalno uspješnim ženama pomaže da taj uspijeh ostvare uporedo sa njihovim raznim porodičnim ulogama?
U pitanju je naravno više faktora, a moja namjera je da se osvrnem na jedan konkretan.
Naime, čitajući dosta o načinima na koje države širom svijeta štite majčinstvo i pokušavaju omogućiti ženama da istovremeno budu i majke i angažovane u društvenom i profesionalnom životu, postepeno sam došla do spoznaje da mi u BiH i regionu, u biti donekle imamo jednu prednost i time kompenziramo brojne druge nejednake startne pozicije koje u određenim momentima kao žene imamo.
Ta prednost je upravo jedna nevidljiva vojska žena – mama, majka/nena/baka/nana, tetka, strina, komšinica (kao što je slučaj bio kod Sanjine „Nene“) ili teta, koje stoje iza leđa uspješnih žena, i omogućavaju im kroz svoju nesebičnu podršku i posvećenost, da integrišu porodični život, domaćinstvo i posao, i tako ostvare svoj puni potencijal.
Poznata afrička poslovica kaže – Potrebno je čitavo selo da se othrani dijete. A upravo ta stara, provjerena formula – porodična i društvena mreža oko nas – se u zapadnom svijetu sve više gubi. Ponegdje je već izgubljena.
Možemo mi kao društvo biti kritikovani ili sami sebe kritikovati zbog mnogo toga. Ali mislim da takođe trebamo biti svjesni naših prednosti, postojanja nekih tradicionalnih vrijednosti koje još uvijek uspijevamo očuvati, a koje nama uveliko olakšavaju da postignemo ono što želimo na različitim životnim poljima.
Kako to izgleda, npr., u američkom društvu ? Čitam tako nedavno sjajnu knjigu od Anne-Marie Slaughter o tome šta još treba učiniti kako bi se feministički pokret započet prošlog stoljeća, koji je osvojio mase propagirajući ideju da žene „mogu imati sve“, doveo do sljedeće stepenice. Potrebno je, naime, da se stvore sistemske pretpostavke kako bi zaista bilo moguće i u praksi, a ne samo u teoriji, da žene imaju sve – i porodicu, i zadovoljavajući poslovni i društveni angažman. Pored prijedloga za unaprjeđenje prava koja se vezuju za roditeljsko odsustvo u cilju brige o djeci, plaćanje adekvatnih naknada, fleksibilnog radnog vremena, i boljeg organizovanja sistema čuvanja djece, veliki fokus se s pravom stavlja na činjenicu da muškarci sa ženama trebaju ravnopravno učestvovati u brizi oko djece i domaćinstva.
Ova autorica, iznimno uspješna žena, bivša univerzitetska profesorica, tako danas kritički preispituje ono što je pod uticajem feminističkog pokreta godinama sama pričala svojim mladim studenticama u odgovoru na njihova pitanja i dileme, govoreći im, i vjerujući čvrsto u to da sve one mogu „imati sve“. Ona aludira na to da je time i sama pogrešno doprinosila sticanju utiska da ako te mlade žene ne uspiju imati sve, ili sve u isto vrijeme, greška jeste u njima, a ne u sistemu.
Da se vratimo na bh. kontekst: svi ovi koraci su potrebni i nama. Nama, pri tome, pored kršenja prava žena u vezi sa radom i socijalnim pravima, poseban izazov predstavlja koncept ravnopravne raspodjele porodičnih i profesionalnih obaveza između žena i muškaraca, u vezi s čim smo u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na mnoge zapadne države. I na tom polju nam predstoji još dugačak put, koji se ogleda prije svega u mijenjanju svijesti, a onda i zakona i prakse.
Treba, međutim, istovremeno naglasiti da mnoge žene koje u BiH uspijevaju da budu ostvarene na oba polja, velikim dijelom to još uvijek na neki način postižu i u odsustvu sistemskih uslova za punu ravnopravnost spolova. Čini mi se da je to često moguće upravo zahvaljujući specifičnoj podršci njihovog porodičnog i društvenog okruženja, mreži osoba na kakvu se rijetko možete osloniti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, ili SAD-u. Pišem mnoge, jer naravno, zbog migracije i drugih okolnosti, uključujući tu i vlastiti izbor, to nije slučaj kod svih bh. žena. Pa ipak, čini se još uvijek prisutnim obrascem u mnogim primjerima oko nas.
Samim tim se najzad vraćam i na moj lični kontekst. Imala sam naime potrebu napisati tekst na ovu temu iz dva razloga. Odzvanja mi u ušima ranije citirana rečenica „Ja ništa u životu nisam postigla sama“. I kada svoj intervju u okviru projekta Super žena stavim u taj kontekst, čini mi se da, iako sam se te istine dotakla, nisam je dovoljno naglasila.
S jedne strane, mislim da postoji moralna obaveza iskrenog pristupa žena za koje se smatra da su uspjele na oba polja prema svim onim djevojkama koje razmišljaju o ovim dilemama, pitajući se da li će i kako uspjeti ostvariti i jedno i drugo, ali i prema svim drugim ženama koje se možda preispituju da li čine dovoljno, da li su i same mogle uspjeti više. S druge strane, tu je i obaveza koju vidim u tome da budem zauvijek zahvalna svim onim ženama koje su meni omogućile da budem ono što jesam, i kojima ovom prilikom želim na to da ukažem.
Moj životni put su, pored drugih ključnih osoba, kao što je moj tata, obilježile mnoge žene, obično starije od mene. Uvijek, u različitim fazama života, pojavile bi se i bile tu kraj mene, te me vodile nenametljivo na put koji bi mi otvorio nove mogućnosti ili podstakao moj lični razvoj. O svima njima bi se mogao pisati poseban tekst. Ali tri od njih zaslužuju posebno mjesto, zbog čega ih ovdje pominjem.
To je moja majka koja je čitav svoj život posvetila svojoj djeci, unučadima i praunučadima. Nevjerovatno jaka žena kojoj nije ništa teško; koja je sa svojih 80 godina još uvijek u punom pokretu; i kojoj najveću uslugu možeš učiniti time što ćeš joj reći šta da ti učini, skuha, kupi… kako bi te usrećila. Žena koju moja sestra i ja, sada kada imamo svoju djecu, začuđeno pitamo kako je godinama s takvom lakoćom mogla čuvati istovremeno nas četvoro unuka. I žena koja svaki put još začuđenije odgovori kakvo je to pitanje, ne dozvoljavajući da se na bilo koji način implicira da je njoj to moglo predstavljati teret, jer smo mi, eto, kako kaže, bili/e tako divna djeca.
To je moja sestra, koja je od nosanja svoje male sestre uz nama znanu pjesmu u moru i bazenima, preko intervencija kada pokušavam da stanem u red učenika u prvom razredu osnovne škole, pa sve do aktivnog slušanja i savjeta za moje životne nedoumice, oduvijek tik uz mene, čak i na udaljenosti od 1000 kilometara.
Na kraju, ili bolje reći, na početku… to je moja mama. Svestrana žena koja je po potrebi menadžerica, doktorica, psihologinja, kćerka, mama, majka, sestra, tetka, supruga, prijateljica – i koja stalno mijenjajući te uloge pomaže ljudima iz svoje okoline da pomognu sebi. Žena koja me je oduvijek ohrabrivala da kontinuirano radim na sebi, učim, i da vjerujem da uz dovoljno truda mogu biti sve što poželim, i mogu da promijenim svijet… pa makar to bio neki moj mikrokosmos. Žena bez koje ne bih, ili bih jako teško uspjela s bebom kod kuće istovremeno u profesionalnom svijetu osvajati nove stepenice. Kada se samo sa osmijehom sjetim prvih izazovnih sedmica po rođenju bebe… Svako jutro kada bi ona ušla u spavaću sobu u kojoj sam ležala, imala sam bukvalno osjećaj kao da sunce trenutačno obasja tu prostoriju. Da ne pričamo o šerpicama kako šetaju tamo-amo između naših zgrada. A tek posebnu priču zaslužuje ljubav koju kontinuirano poklanja i užitak s kojim svoje vrijeme provodi sa unukom. Nositi svakodnevno u sebi svu njenu uloženu pažnju i ljubav, i imati je kraj sebe i iza sebe je od neprocjenjive vrijednosti.
Najdraže moje, ništa u životu ne bih postigla bez vas. Hvala vam.
I hvala svim drugim divnim ženama koje na razne načine svojim kćerkama, unukama, sestrama, mamama, prijateljicama, komšinicama, pomažu da ostvare sve ono čemu streme. Znam da će mnoge prepoznati sebe ili druge u ovakvim opisima uloga kakve zauzimaju u životu svojih najbližih.
Sretan vam 8. mart.
Autorica: Adrijana Hanušić Bećirović
