Danas će mnoge žene nositi cvijeće u svojim rukama. Neke će, vjerovatno dobiti i malo skuplje poklone: sat, parfem, komad odjeće, cipele… One druge, koje imaju sreću da rade od 8- 16, otići će i kolektivno proslaviti današnji dan. (Ako već nisu, jer ovo veče provest će samo sa svojim dragim.)
Ja, sama, odbijam da igram ovo balkansko kolo koje vode muškarci i ne želim cvijeće ni bombonjere, ni pažnju, a niti kitu cvijeća, jer današnji dan ima posve drugo značenje. Današnji dan slavi se kao Dan žena, a budući da su se žene na ovaj dan (iz)borile za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena i muškaraca, pitam se šta, zapravo, mi, žene, danas slavimo?
Jesmo li odista ravnopravne članice ovoga društva? Jesmo li odista zaslužile samo jedan dan?
Naša zaduženja su potcijenjena. Mnoge od nas su posvetile život za dobrobit porodice. Da dom učinimo ugodnim mjestom za boravak. Da se u tom domu svi osjećaju sigurno. A kako se MI osjećamo? Pita li nas iko, ili nam se zahvali što smo skuhale ručak? Što smo ispeglale veš? Što smo podigle djecu? Što smo svoj život podredile porodici?
Pita li nas iko od šefova, kada kod kuće ostavimo bolesnu djecu, jer moramo završiti važan projekat, osmisliti reklame, izraditi godišnji plan firme, ili raditi neke druge poslove… Pitaju li nas kako se osjećamo? Ne! Jer ih nije briga. Bitno im je samo da forma bude zadovoljena. I da posao funkcionira. Da se zaradi veeelika suma novca. Što više to bolje. Jer, para vrti, gdje burgija neće. Posebno u našem društvu.
Money, money, money, must be funny…
Zato, ja, zbog svega ovoga, odbijam da budem žena na današnji dan! Odbijam da budem ljudsko biće na današnji dan, jer me je stid! Stidim se u ime društva, da se današnji dan banalizira i da se na današnji dan žene stavljaju na pijedestal. Odbijam da igram u ovoj lakrdijaškoj predstavi u kojoj su glumci dobro izvježbali svoje uloge, a glumice se totalno uživjele i identifikovale sa glavnom junakinjom predstave. Odbijam da budem dio tog putujućeg cirkuskog karavana, koji se pojavi svake godine, tačno u isto vrijeme i uvijek igra istu predstavu. A svi se pretvaraju da je iznova gledaju, dive se sadržaju i aplaudiraju glumcima.
A sve dok karneval opet ne dođe, bit ću ono što oduvijek i jesam. Žena. Majka. Kraljica ne želim da budem, jer kraljice imaju podanike, a ja ne želim da mi se klanjaju, Nikad. Čak ni jedan dan u godini, jer smatram da sam ravnopravna sa svim ljudima na ovoj planeti. Ravnopravna sam svaki dan, a ne samo danas, ne samo na ovaj dan, kada nam muškocentrično društvo želi zamazati oči kitama cvijeća.
E, pa dragi muškarci, premala vam je kita da biste me potčini, jer ja gledam na mogućnosti, a ne na ograničenja.Ne mogu odustati od svog inegriteta, pa makar vam kita bila i od zlata.
Dakle, dragi moji, sretna vam ovogodišnja osmomartovka predstava. Uživajte danas, a sutra… Ko zna?
Autorica: Vahida Djedović
