Nedjelja je. Moja Katarina iz arhive donosi crtić “Auti” i naprije ovim genijalnim crtanim filmom prilači pažnju brata Nikole, a onda i nas “velikih”. Dok se meni po glavi motaju teme o kojima bih pisala, jedan divan crtani film odgovara mi na to pitanje. To je priča o prijateljstvu, ljubavi i vjerovanju u svoje snove. U tom trenutku, gledajući ga sa svojim najdražima odlučih da upravo tome posvetim sljedeće redove.
Krenuću od kraja i vjerovanja u snove. Još od prvog dana, kada sam nesigurno kročila u prostorije “Kameleon” radija, sa svojih 18 i prvi put sjela pred mikrofon, znala sam da je to ono što želim da radim. Od tada pa do danas ni jednog trenutka nisam prestala da vjerujem i da sanjam. Iako sam često sebe hvalata u donkihotovskoj borbi s vjetrenjačama, nikada nisam odustajala. Upravo zbog toga, danas ne mogu shvatiti brojne mlade ljude koji su na početku svojih životnih i profesionalnih izazova i koji nemaju ambicije, snove. Mene su ti snovi vodili i još uvijek vode do nekih destinacija, ljudi i prilika, koje su mi se iz perspektive one osamnaestogodišnjakinje činili nemogućima. Trudim se svakoga dana uvjeriti i svoju djecu kako je svijet lijep kada sanjamo i kada u te naše snove, dovoljno snažno vjerujemo. Trudim se dokazati im koliko je važno uvijek imati cilj, a onda se putevi do cilja, prije ili kasnije, sami otkrivaju i vode te.
A kada putuješ ka ostvarenju svojih snova prijateljstvo i ljubav moraju biti energija koja daje vjetar u leđa. Baš kao što je glavni junak crtića s početka priče shvatio da ga snaga prijateljstva i ljubavi vodi do cilja. Prijateljstvo je rijetka biljka koja se mora brižljivo njegovati. Ja se trudim da i svojim najbližima budem najprije najbolji prijatelj, rame za plakanje, kad je potrebno, ali i ruka koja će pomoći na putu do cilja. I baš kao što sam često pružala ruku i meni je često pružena ruka značila i ispunjenje nekog sna. I to je život. Pružanje ruke i prihvatanje podrške. Ljubav i prijateljstvo.
Sjetih se u ovom trenutku junaka iz meni jedne od najdražih pročitanih knjiga, Markesove “Ljubavi u doba kolere”. I u njoj je glavni junak vjerovao u svoj san i na kraju ga je poslije gotovo osamdeset godina čekanja, dosanjao. I prešao je put od sna do cilja.
Zato sam i željela napisati ove redove, probuditi možda u nekome neki nedosanjani san, rasplamsati želju za nekom zaboravljenom ambicijom, jer često zaboravljamo kako je život u principu prekratak za sve što želimo ostvariti, pa je stoga, za mene preveliki luksuz trošiti ga na dane u kojima ne dostignemo bar jedan zacrtani cilj. Pa makar i onaj najmanji. Čokoladu ili lijepu riječ. Poljubac ili trenutak pažnje. Razmislite o tome.
Autorica: Barbara Pavljašević
