Koliko god da je ispunjavajuće, roditeljstvo često umije da bude stresno. Da bismo smanjili stres ne samo kod nas kao roditelja, već i kod djeteta, zgodno je da znamo šta se sve dešava u biću djeteta tokom razvojnog procesa. Pristup koji se zove Prirodno roditeljstvo nam daje upravo te odgovore.
Kada stres pominjemo u kontekstu roditeljstva, prvo na šta pomislimo je ubrzan tempo života i gomila obaveza kojima su roditelji opterećeni, zbog čega su često umorni, nervozni i samim tim imaju manje energije da se posvete svojim mališanima. Međutim, ukoliko se roditelji ne posvećuju dovoljno svojoj djeci, onda stres ne pogađa samo roditelje, već i ta mala divna stvorenja. Prirodno roditeljstvo je program kroz koji se roditelji upoznaju sa psihološkim i emotivnim razvojnim procesom svojih mališana, što doprinosi većem razumijevanju i jačanju povezanosti između roditelja i djece.
Sigurnost, a ne strah. Prema novijim istraživanjima upravo je povezanost (na engleskom attachment) osnovni preduslov zdravog psihološkog razvoja djece. Tomislav Kuljiš, autor programa Roditeljstvo i rani razvoj (RiRR) iz Zagreba, naglašava da je za dijete i njegov pravilan razvoj od izuzetnog značaja da se osjeća sigurno uz roditelja, da roditelj bude izvor utjehe, umjesto da bude izvor stresa ili čak straha.
– Bihejvioralni pristup podizanja djece podrazumijeva da se dijete vaspitava uz pomoć nagrada i kazni, pohvala i kritika. To zapravo znači da roditelj oblikuje dijete uslovljavajući ga. Navedene tehnike mijenjaju djetetovo ponašanje, ali loše utiču na odnos između roditelja i djeteta. S druge strane, neki tumače da ćemo, ukoliko ne koristimo nagrade i kazne, razmaziti dijete čime zapravo pravimo još veću štetu. Prirodno roditeljstvo ne zagovara popustljivost kao takvu, već se naprotiv podrazumijeva jasno postavljanje granica, a roditeljski autoritet se ne dovodi u pitanje, naglašava naš sagovornik.
Razvojni pristup roditeljstvu. Ovdje dolazimo i do ključnog pitanja: kako naći pravi balans, odnosno kako se postaviti u odnosu na dijete, a da ga u isti mah lijepo vaspitamo i da podržimo njegov razvoj?
– Razvojni pristup roditeljstvu podrazumijeva da roditelj nastoji da razumije uzroke „neprikladnog“ djetetovog ponašanja, umjesto da daje roditeljima uputstva i savjete šta da rade u situaciji kada je dijete neposlušno. Rješenje se traži u otklanjanju korijena, odnosno izvora nepoželjnog ponašanja. To podrazumijeva da sa djetetom imamo blizak odnos i da oboje osjećamo snažnu uzajamnu povezanost– kaže Tomislav i nastavlja – Kada se suoči sa djetetovim problematičnim ponašanjem, roditelj koji je usvojio razvojni pristup se pita šta je to pogrešno u njihovom odnosu što je potrebno promijeniti. Ukoliko procijeni da je dijete pretjeralo, on će se postaviti kategorično, jer postoje situacije u kojima mora da bude nepopustljiv. On razumije neophodnost postavljanja granica djetetu i kad je potrebno uvodi neophodna pravila i svojim čvrstim i autentičnim stavom, uz saosjećanje i regulisanje djetetove ljutnje i tuge, daje djetetu mogućnost da se nosi sa frustracijom i da razvije sposobnost adaptacije na neprihvatljive situacije sa kojima će se tokom života suočavati. Ovaj tip roditelja je svjestan da je djetetu najpotrebniji upravo on i da ništa ne može da ugrozi njihovu povezanost. On djetetu uliva povjerenje, čak i onda kada je dijete „nemoguće“. Ovakav pristup roditeljstvu zahtjeva više strpljenja i rada u prvim godinama, ali ima dugoročni pozitivan uticaj na cjelokupan život djeteta, a prije svega na njegovo emocionalno i socijalno sazrijevanje.
Za dijete i njegov pravilan razvoj od izuzetnog je značaja da se osjeća sigurno uz roditelja
Osjećaj povezanosti. Kako bi dijete izraslo u samosvjesnu i srećnu osobu, najvažnije je da tokom perioda formiranja – do 6 godine, djetetu namirujemo primarne potrebe. U primarne potrebe osim fizioloških spadaju i one psihološke, i u tom smislu je važno da se dijete osjeća sigurno uz roditelja, da bude viđeno, doživljeno, zaštićeno i prihvaćeno od strane roditelja takvo kakvo je. Roditelj treba da bude tu za dijete, da ga izreguliše onda kada se ono ne osjeća dobro i kada se zbog svoje nezrelosti ponaša neprimjereno. Za dijete je naime legitimno da ne bude uvijek poslušno, da pokušava da prelazi granice koje smo mu postavili, kao i da izrazi svoju ljutnju kada stvari nisu onakve kakve on želi da budu. To naravno ne znači da roditelji treba da dozvole djeci da bijesne, već treba da budu uz njih onda kada je dijete preplavljeno emocijama koje ni samo ne umije da kontroliše.
– Upravo su kritične situacije prilika da djetetu pokažemo koliko nam je do njega stalo, koliko ga smatramo vrijednim i koliko smo srećni zbog toga što postoji. Ovaj pristup zastupa tezu da djetetovo ponašanje ne treba da modelujemo, već je osnovno da mu pružimo osjećaj povezanosti, zahvaljujući kom ćemo osigurati optimalan razvojni proces, koji na kraju rezultuje dobrim ponašanjem – objašnjava Tomislav Kuljiš.Pokažite ljubav. Iako mnogi mogu da pomisle da će na ovaj način razmaziti djecu, to nikako nije slučaj. Ispunjavanje svih djetetovih prohtijeva i želja ne treba miješati sa pokazivanjem ljubavi. Ono čime djecu možemo da razmazimo su popustljivost, nedoslijednost i nejasno postavljene granice, a ne velika količina bliskosti i topline. Snažna povezanost između roditelja i djece zapravo podržava djetetov razvoj i predstavlja dobru osnovu za njegovo dalje formiranje emotivno zrelu, socijalizovanu i nadasve srećnu osobu.
Tekst: Manja Perić Mitić
Izvor: antistresvodic.rs
