Upečatljiv tekst o tome kako nehotice kvarimo život svojoj djeci dovodeći ih do neuroze, nesamostalnosti i niskog samopoštovanja.
„Djeca su svetinja. Za djecu samo najbolje. Neka bar ona nešto prožive. Cvijeće života. Radost u kući. Ne brini, sine – tata će za tebe uraditi sve…“
Neprestano slušanje ovih riječi kao pjesmice iz nekog razloga vrlo mi je dojadilo. I kao roditelju, i kao bivšem djetetu, i kao budućem dedi. Ne bi li bilo dovoljno samo voljeti svoju djecu? Nije li vrijeme ophoditi se prema njima malo više ljudski? Lično ne bih birao ovaj trenutak da se rodim. Ima previše ljubavi. Čim si dobio datum rođenja, odmah postaješ lutka. Mama, tata, babe, dede samo su čekali da na tebi počnu zadovoljavati svoje komplekse i nagone. Hrane te dok ne pukneš. Dovode ti dječijeg masera. Oblače ti, na sveopšte oduševljenje, farmerke i kaput premda još ne umiješ ni da sjediš. A ako si djevojčica, onda ti već u drugoj godini probuše uši da bi ti stavili zlatne minđuše, koje je koliko god koštale, omiljena tetka Daša namislila da ti pokloni.
Do trećeg rođendana igračke već ne mogu da stanu u dječiju sobu, a do šestog ni u vikendicu. Iz dana u dan te najprije voze, a zatim vodaju po prodavnicama dječije odjeće, usput svraćate po restoranima i PS igraonicama. Posebno obdarene mame i bake spavaju s djecom do njihove desete godine, sve dok to ne počne da vuče na pedofiliju. A da – zamalo ne zaboravih! Tablet! Dijete pod obavezno mora da ima tablet. Poželjno je i ajfon. Od treće godine. Zato što Mika ima, mama mu je kupila, a ona zarađuje manje para od nas. Čak i Tanja i iz susjedne grupe ima, a ona živi s babom.
Pred školu se obično „period lutke“ završava i započinje „popravljanje“. Ti divni roditelji najzad uviđaju da su nešto kanda malo pogrešno uradili. Dijete ima višak kilograma, loš karakter i sindrom deficita pažnje. Sad te s istim onim entutijazmom vodaju po dijetolozima, pedagozima, psihoneurolozima, samo neurolozima i samo psiholozima. Rodbina pomamno traži nekakvo čudo koje će proizvesti čarobno ozdravljenje, a da se pritom ne mijenja ništa u pristupu vaspitanju tog djeteta. Na te u suštini ezoterijske radnje troši se gomila novca, živaca i vremena. Rezultat je nula zarez nešto.
Kada uzaludnost protraćenih snaga postane očigledna, počinje faza klonule pasioniranosti. Tada gotovo svi divni roditelji najednom počnu žestoko da mrze svoju djecu: „Mi za tebe sve, a ti…!“ Razlika je samo u tome što se kod jednih ta mržnja izražava kao definitivna kapituliacija poslije koje dolazi slanje tinejdžera u obrazovnu ustanovu zatvorenog tipa (vojna akademija, elitna britanska škola), a drugi u svojoj glavi beskonačno vrte film „ti si moj krst“.
Kad se pomire s tim da „od ovoga nikad ništa neće biti“, roditelji s Tisimojkrstom o vratu nastavljaju da od svog već poodraslog djeteta prave ličnost. Vade ga iz vojske, upisuju na višu školu odnosno fakultet koji se plaća, podmićuju profesore, pokrivaju sve tekuće troškove, kupuju stan, kola, ubacuju ga preko veze na neki posao. Ako Tisimojkrst nije baš talentovan, ova strategija donosi teško varljive plodove – dobijamo psihički osakaćenog, ali prilično ispravnog građanina. Samo što daleko češće to vidanje rana zadobijenih od navale roditeljske ljubavi, djeca plaćaju na drugi način – zdravljem, životima, dušama.
Kult djeteta u našoj civilizaciji nastao je ne tako davno – prije pedesetak-šezdeset godina. To je jedna prilično vještačka pojava isto kao Deda Mraz koji iskače iz reklamne flašice koka-kole. Djeca su najjače oruđe za ubrzavanje potrošačke trke. Ljubav prema djetetu stavlja se u pogon već u prvom krugu. Poslije samo treba uljučiti mjerač…
To naravno ne znači da djeca ranije nisu bila voljena. Jesu i te kako. Samo što porodica nije bila detocentrična. Djeca su bila voljena, ali su od prvih problesaka svijesti znala da su jedan mali dio ogromnog univerzuma koji se zove „naša porodica“. Da postoje stariji koje treba poštovati i da postoje mlađi o kojima treba brinuti, da postoji nešto naše u šta se ulivamo, naša vjera koju poštujemo.
Danas tržište servira model porodice izgrađen oko djeteta. To je očito gubitnička strategija, koja postoji samo da bi iznudila novac iz domaćinstva. Tržište ne želi valjano uspostavljenu porodicu jer bi ona u tom slučaju gro svojih potreba podmirivala sama, unutar sebe. Sa stanovišta tržišta idealan otac nije onaj koji provodi slobodno vrijeme s djetetom, vodi ga u park, vozi biciklu… Idealan je otac, sa stanovišta tržišta, onaj koji slobodnog vremena nema, jer sve vrijeme radi da bi zaradio za dvočasovnu posjetu akvaparku.
Znate šta? Možemo u ovom tekstu glagol „voljeti“ zamijeniti i bilo kojim drugim: ignorisati, ne mariti, biti ravnodušan. Zato što je takva roditeljska ljubav zapravo samo jedan od oblika egoizma. Neobuzdana majka, otac radohiličar – sve to nije ništa drugo do igra nagona. Šta god mi govorili o roditeljskoj dužnosti i požrtvovanosti, takvo očinstvo i materinstvo – jesu grubo naslađivanje, nešto kao ljubavna razonoda, jedna puka biologija.
Lijepa indijska poslovica kaže: „dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, vaspitaj i pusti“.
Da nahrani – može i budala; da vaspita – to je već malo teže; ali umjeti dijete od prvih minuta njegovog života uvijek pomalo puštati od sebe – to je ljubav.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: buka.com
