Kako stojite sa porukom «skrati»? Da li poruka ima isto značenje ako stiže od roditelja, partnera, djeteta , prijatelja ili kolega na poslu? Ne, nema…kada nas roditelji ušutkuju u nekoj kasnoj dobi, uglavnom je to zbog godina i roditelju se uvijek prašta, umoran je. Kada dijete pokuša da nam kaže «skrati» to nas ljuti jer problem vidimo u odgoju i teško nam je, riječ je o uličnom žargonu. Sa prijateljima je to uvijek nekako prijateljski, prijatelj se razumije, prijatelju se prašta. Riječ je o prijatelju, zar ne ?! Sa kolegama na poslu u nekom akademskom svijetu je to nezamislivo. Sujeta je minirano polje koje se mudro, znalački zaobilazi. E sa partnerom je neka sasvim druga priča. Partnerski odnos je kao partija šaha, igrate kako bi šahisti rekli «guslate» partiju, guslamo život, godine, a onda dođe ili do pat pozicije u kojoj su naizgled svi zadovoljni ili do šah-mata, gdje se guslanjem sakupilo toliko žući i epilog je kao u filmu «Kramer protiv Kramera», na kraju uvijek neko puca.
Ušutkivanje me jako vrijeđa. Niti sam glupa niti dosadna, niti je ijedna od nas glupa i dosadna, sigurna sam da imamo itekako pametnog za reći. Užasno je kada osjetite da vam neko siječe krila, a zbog čega? Želim da vjerujem da ne postoji loša namjera ali nespretnost me ne zanima. Ne zanima me. Imam toliko godina da više nemam vremena za praštanja, nalaženje opravdanja, izgovora, razumijevanja. Svijet u kome živimo je postao jako grub, u njemu caruju sebični i samoživi, oni ne znaju da je «japaizam» siguran put ka netrpeljivosti i sukobima. Sve sa ulice se prenosi u naše domove, sve sa medija se prenosi u naše domove… i šta onda ostaje od onog našeg među nama? Jako malo a nekada, gotovo ništa.
Međutim, mi smo mnogo više od «skrati». Čarolija koja se zove život je samo za one koji znaju čaroliju da žive. Idu božićni i novogodišnji blagdani… miris cimeta, ruma, kuhanog vina, vanilije, kokosa, čokolade će u narednom periodu da se širi našim domovima. Vrijeme je za otvaranje paketa u kojima stanuju pažljivo ušuškane staklene kugle crvene, zlatne, bijele, srebrne, ljubičaste i zelene i figure balerina, cipelica, doboša, Djed Mraza, zvijezda, irvasa, konjića, mašne crveno-zlatne, karirane ili bijelo-srebrne, još ponegdje se čuvaju i bombone umotane u novogodišnje celofane koje su nekada imale svoje obavezno mjesto na boru. Svaka kugla, svaka figura ima svoju povijest i svoju priču. One oblače bor u najljepše boje. Vrijeme je i za planiranje paketića, ali ne zaboravite, ljubav i sreća se ne kupuju. Vratimo se knjigama, toplim šarenim čarapama sa kićankama, velikim kapama i šalovima, pletenim rukavicama… samo se sjetite sa koliko radosti ste otvarali svoje paketiće za Božić ili Novu godinu i to iščekivanje Djeda Mraza i ponoći.
Vratimo se pravim vrijednostima. Čarolija je u nama samo je treba probuditi i pustiti da zasija. Znam, danas to nije tako jednostavno, ali ni ono «skrati», s početka, ni sve loše vijesti kojima nas zasipaju ne smiju našu životnu energiju ugušiti. Vjerujte mi, ne čekajte šestu deceniju da sve to shvatite, život je već dobro prošao. Mnogo toga uopće nije važno. Ne zaboravite, kreatori smo svog života, od nas zavise i emocije i reakcije.
Njegujmo ljubav u sebi jer kako kaže Irving Stoun « Ljubav je začin života; ona je potrebno čovjeku da bi osjetio ukus svih stvari na svijetu.»
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
