Karijeristkinje, izbiračice ili jednostavno nisu imale sreće? Psiholozi govore o neudatim ženama poslije 40. rođendana.
Imam 45 godina, sama sam i nemam djece. Da, sve je u redu sa mnom. Ovako je Melani Notkin sasula u brk svim “dušebrižnicima” koji su se pitali zašto se pametna i lijepa žena još nije ostvarila kao supruga i majka. Autorka knjige “Moderne žene u potrazi za novim oblikom sreće”, napisala je da nije planirala da ostane sama, ali joj se to prosto desilo. Nikada karijeru nije stavljala ispred ljubavi, pa opet ni sa kim ne dijeli postelju i nikoga ne vodi u vrtić i školu. Da, nezavisna je, ističe, ali rado bi pristala da zavisi od nekog koga voli. I izbirljiva je.
– Želim da se zaljubim u muškarca koji to zaslužuje. Ako to znači da ne pristajem na manje, onda sam izbirljiva – odgovorila je Brajanu sa kojim je izašla, pošto je on sve vrijeme pokušavao da sazna zbog čega nema nikoga i uporno joj tražio mane. – Ne žalim ni zbog čega. Da, željela sam da se udam i dobijem dijete u dvadesetim, ali evo me, u četrdesetim sa svim modricama još sam u ringu i ne odustajem od ljubavi – odbrusila mu je.
Melanina priča nije usamljena, kao ni Brajanova sumnja da sa takvom osobom nešto nije u redu čim je još “singl”. Kada žena proslavi 40. rođendan, a nema burmu i mnoštvo besanih noći zbog bebe, sve su joj gorče slavljeničke torte. Nije važno da li je uspješna u poslu, da li putuje, koliko ima prijatelje. Sve se svodi samo na jedno – zašto se još nisi udala? Ili, kada misliš da rodiš dijete? Gdje ti je dečko? Suština je zapravo u pogledima koji pitaju – šta ti fali? Na temelju ove teorije razvila se još jedna – žene koje su u zrelim godinama, a nisu osnovale porodicu su nezadovoljne. Isfrustrirane jer ih niko ne čeka poslije posla i nemaju pored koga da se bude, s kim da dijele radost i tugu, pa emituju negativnu energiju. Netrpeljive su prema kolegama, zavide prijateljima na porodičnoj sreći, ne umiju da se raduju kao ranije, više ih ništa ne ispunjava.
– Ovo je, da se ne lažemo, uvreženo mišljenje u našem društvu. Žene poslije 40. godine nazivaju se pogrdno baba-djevojkama i usidjelicama, etiketiraju kao isfrustrirane osobe i roba sa greškom, gledaju se ispod oka, prezrivo ili sažaljivo. Što je sredina manja, one su na lošijem glasu i vječita tema ogovaranja. Ukoliko su uspješne na poslu, smatraju se bolesnim karijeristkinjama koje su zarad ambicija žrtvovale majčinstvo i brak. Ako su lijepe i zgodne, onda su obavezno izbiračice, pa su i zaslužile da im se desi kletva “Izbirač naiđe na otirač”. One osrednje su nesrećne, jer ih valjda niko nije htio – ističe psiholog Dragana Petrović.
Za našu sagovornicu je ovo, priznaje, škakljiva tema, zato što u svom okruženju ima mnogo samih žena. Ali, to ne znači da su sve usamljene, a još manje isfrustrirane. Neke su, kaže, zadovoljstvo pronašle u poslu. Ima onih koje su davno rešile da se ne udaju i ne rode dijete, jer su smatrale da se neće dobro snaći u toj ulozi.
– Zadovoljile su se karijerom, putovanjima, prijateljstvima, kumstvom. Mnoge od njih su sebe pronašle kao tetke i to im je dovoljno za sreću. Ponekad je poštenije odustati od nečega čemu misliš da nisi dorastao, nego lošim brakom upropastiti život sebi i djetetu koje će svakodnevno trpjeti frustracije. Ali, da, postoje i žene koje su željele da budu supruge i majke, pa nekako nisu uspjele u tome i sada su nesrećne – kaže sagovornica “Života plus”.
– Žene su nesigurnije i osjetljivije u menopauzi i ako u tom periodu nemaju podršku porodice, osjećaju se usamljeno i poraženo. – Bez obzira na to koliko im dobro ide na drugim poljima, ako im fali ljubav i nisu zadovoljile majčinski instinkt, u menopauzi mogu da postanu veoma malodušne. Zavide ne samo prijateljicama, nego i lijepim, nasmijanim majkama koje sreću na ulici. To je jače od njih – ističe sagovornica “Života plus”.
Nesreća se ovda “račva” u dva pravca – na tugu koju preživljava samo ta žena i nelagodnost koju trpe i svi u njenoj blizini. Istraživanje rađeno na Njemačkom društvenom institutu, u kojem je učestvovalo oko 400 usamljenih dama od 45 i 50 godina, pokazalo je da čak 50 posto njih ne može da sakrije očaj zbog svog statusa. Polovina od tog broja je priznala da ponekad ne može da se suzdrži u zluradim komentarima na tuđu sreću, jer je to jače od njih.
– One hrabrije su otkrile da su ljubomorne na sestre i drugarice koje imaju porodicu i uporno se pitaju šta su skrivile da im ta sreća bude uskraćena. Čak i kad pokušavaju da se raduju zbog njih, naiđe im žuta minuta i ne mogu da se obuzdaju. Ponašaju se maliciozno, izazivaju pažnju uvredama, nipodaštavaju porodične vrijednosti – navodi vođa istraživanja dr Martin Hanc.
Petrovićeva kaže da se to dešava ženama, koje u zrelim godinama počinju da se preispituju, sumiraju eventualne propuštene prilike, pitaju se da li su mogle bolje, kaju se što su mnogo birale. Kada shvate da su zakasnile i da više nemaju vremena za takve uspone, dešava se da se povuku u sebe i negativnim stavom, konstantnim zvocanjem i zamjeranjem, guraju prijatelje i kolege od sebe.
Ne treba zaboraviti ni da se pripadnice nježnijeg pola u tom dobu suočavaju sa promjenama na tijelu, što je osjetljivo polje za svaku damu. Petrovićeva podsjeća na zaključak do kojeg su došli britanski stručnjaci – da čak 90 odsto njih pada u depresiju kada pređe 40. godinu i to zbog fizičkog izgleda. Istraživanje u kojem je učestvovalo 1.200 dama pokazalo je da su deprimirane zbog svog izgleda i pate od “sindroma ogledala”. Slika o sebi je toliko niska da bi skoro sve voljele da promijene bar nešto na svom tijelu – od užeg struka do nogu bez celulita. Samo devet odsto njih je bilo ponosno na ono što vidi u ogledalu.
– Žene s godinama dostižu psihičku i emotivnu zrelost, postaju sigurnije i svjesnije, ali to nažalost ne važi i za ono što osjećaju prema svom tijelu. Živimo u vremenu u kojem je ljepota definisana mladošću i to je postala prava opsesija u društvu. Zato se sredovječne dame osjećaju nevidljivo – smatra američki psiholog Suzan Kvilijam.
A, kada se ta nevidljivost i nesigurnost spoje sa činjenicom da je mladost prošla, da su stigle mlađe i ljepše, a one još nemaju srodnu dušu, vjetar u leđa, rame za plakanje, nekog s kim će se svakodnevno nadopunjavati i dijete u čijem će odrastanju uživati, gorčina postaje sve gorča. Dobro je ako ona može da se kanališe i u samoći, kako je govorio Jovan Dučić, ne bude mržnje, nego uzvišenosti.
Mračne misli se posebno roje kada naiđu teški trenuci, a oni su svakako drugo lice svakodnevice. Tužno se osjećaju i u vrijeme praznika, kada se svi okreću porodici, a one shvate da nemaju uz koga da se “šćućure”.
– Poraze ih i godišnji odmori, kada im prijatelji putuju na more sa djecom, a one mogu da im se “ubace” ili da ostanu kod kuće. Više im nije do noćnih izlazaka, umorne su i sve manje fleksibilne prema ljudima. Uvijek im nešto smeta, ljute se na svaku sitnicu, ponekad se ponašaju i infantilno samo da bi privukle pažnju. Vremenom se udaljavaju i od najboljih drugarica, jer one imaju roditeljske brige i radosti, pa sa njima imaju sve manje zajedničkih tema, a da slušaju kako ne spavaju jer im bebe imaju grčeve, prosto ne žele – objašnjava Petrovićeva.
Tekst: Tatjana Loš
Izvor: Novosti
