U martu sam napunila onoliko godina koliko je moja majka imala kad me je rodila. Od tog rođendana, više razmišljam o majčinstvu nekog ikad prije.
Moja mama mi je jasno stavila do znanja da želi unučad. Kad god to pomene, ja samo klimnem glavom i promijenim temu. Ne znam kako da joj kažem da postoji mogućnost da nikad neću imati djecu, zato što priznati da imaš makar malu odbojnost prema majčinstvu zvuči pogrešno.
Ženama koje ne žele da imaju djecu često se kaže da su sebične. Sebične su jer ne žele da prihvate odgovornost koju roditeljstvo sa sobom nosi, jer ne žele da ulože vrijeme i novac u drugi život. Jedna takva “sebična” žena, Holi Brokvel, nedavno je u Gardijanupisala o svojim neuspjelim pokušajima da se steriliše u svojim dvadesetim. Ljekar za ljekarom odbijao je da joj to uradi jer su bili ubijeđeni da će promijeniti mišljenje. I oni su joj rekli da je sebična. “Objasnila sam im da sam davalac krvi, organa i koštane srži, a da sam čak pokušala i da dam svoje neželjene jajnike parovima bez djece — samo da bih otkrila da nisu odgovarajući jer sam nosilac cistične fibroze”, napisala je. “Ni to ih nije razuvjerilo.”
Živimo na umirućoj planeti koja lagano puca pod pukim teretom čovječanstva, ali pritisak da se stalno stvara novi život i dalje nekako postoji. Žene bez djece ne bi trebalo kritikovati — trebalo bi im čestitati. Hvala što na pravite još ljudi! Imamo ih i više nego što nam treba! Zapravo, imamo milione djece koja su napuštena i kojima bi dobro došao dom. Oh, da, ali ona onda ne bi imala vaše oči, ili bradu, ili genetsku predispoziciju vaše porodice za srčane bolesti? Nema veze, zaboravite da sam bilo šta rekla.
Evo šta ne mogu da shvatim: Da li više osjećam obavezu da imam djecu nego što osjećam pravu želju da ih imam? Taj osjećaj obaveze zasipa me bukvalno odasvud. Kad nije u pitanju moja porodica, onda je tu neka TV serija ili film. Imate taj neiscrpni zaplet kad nekoga nekako natjeraju da postane roditelj i taj zbog toga onda navodno postane bolja osoba. Set Rogen više nije lijenji duvadžija! Kejt Hadson više nije opsjednuta unaprijeđenjem svoje uspješne karijere! Svi naizgled žele da shvatim da će kad budem roditelj moj život postati bolji, bez obzira na to koliko ću svog života morati da se odreknem. Zato me, kad priznam da oklijevam, tjeraju da se osjećam kao da je to izjava koju ću zažaliti.
Ne shvatam zašto se biti majka i dalje doživljava kao glavni prioritet žene u životu.
Ljudi poput moje majke tvrde da je to zbog mojih godina ili da još nisam dostigla pravi nivo svjesti. Onda me podsjete na famozni biološki sat. Počeće da otkucava prije nego što mislim, a kad počne, pretvoriću se u mašinu za pravljenje beba. Ne shvatam zašto mi to govore tako često. Ne shvatam zašto se biti majka i dalje doživljava kao glavni prioritet žene u životu.
Tokom ovogodišnje večere za Pashu, najbolja prijateljica moje majke obavila je prljavi posao za nju i pričala mi o njihovoj zajedničkog prijateljici koja je u svom četrdesetim, ali i dalje nema djecu. Pričala je o toj ženi sažaljivo, dovoljno me razljutivši da pomenem kako je ta žena možda srećna što nema djecu. Njena glava nije umjela da obradi te riječi. Njen odgovor je bio: “Samo je predugo čekala, a sad ne može da ih ima. Ako čekaš predugo, zažalićeš što ih nisi imala.”
Kad vidim štence, znam da ih želim. Kad vidim bebe, moja reakcija je drugačija. Neke bebe tu i tamo mogu da izmuzu “kako je slatka” iz mene ako nose sunčane naočare ili imaju malu čirokanu, ali nikad ne pomislim da i sama želim da ih imam. Vidjela sam iz prve ruke šta podrazumijeva biti roditelj. Kad sam imala 16 godina, moja majka se preudala i rodila moju sestru, moj prvi najbliži rod. Kad sam imala 22 godine, moj otac je dobio ćerku sa ženom sa kojom se ponovo oženio, moj drugi najbliži rod. Ma koliko ih oboje voljela, zbog njihovog prisustva u mom životu u tako pozno doba samo sam postala svjesnija koliko majčinstvo doživljavam kao nešto što iscrpljuje i ne ispunjava.
Ne uživam posebno u vremenu koje provodim s djecom. Prosto ne uspjevam da nađem strpljenje da iznova gledam epizode Dore istraživača. Ne mogu čak ni da odglumim oduševljenje igranjem glupih igara kao što su žmurke. Strašno mi ide na živce što cmizdre svaki put kad čuju riječ “ne” (zapravo, možda sam samo ljubomorna što im to prolazi). Osjećanja koja imam prema djeci trebalo bi da ukažu na to da majčinstvo nije za mene. Ali reakcije koje dobijem kad god ovo pomenem ljudima nikad nisu: “U redu, onda nemoj biti majka.” Umjesto toga, to je uvijek jezivi sentiment u fazonu: Nikad nećeš znati koliko ćeš voljeti što imaš dijete dok ga ne budeš imala.
Čekaj malo, molim? Da je ovo tema na nekoj vrsti internet foruma, postavila bih onaj mem ribolikog tuđinca iz Zvjezdanih ratova koji kaže: “To je zamka!”
Zašto ljudi to govore? Je li to istina ili je to samo još udovoljavanja kulturi žena koje se smatraju bezvrijednim ako nikad nisu rodile? Kakav je to, do đavola, savjet uopšte? Nikad ne biste rekli sociopati da samo ubije nekog ako nije siguran da li može da postane serijski ubica. Meni to na to liči. Šta ako pregrmim rađanje, računajući na to da će se sva moja osjećanja odjednom promijeniti čim budem imala dijete u rukama, ali se moja osjećanja ne promjene? I sad moram da budem majka do kraja života a ne želim to. Radije ne bih bila majka uopšte, nego da budem majka koja je to duboko zažalila. Ne samo da bih ja bila nesrećna, nego bi to bilo i moje dijete.
Kada sanjarim o svojoj idealnoj budućnosti, nikad mi djeca ne padnu prva na pamet.
To je još jedna stvar o kojoj se nikad ne govori: Koliko nas je zapravo sposobno da bude roditelj? Moja generacija djeluje finansijski nespremna više nego one koje su joj neposredno prethodile. Mi smo obijleženi kao generacija koja nikad neće odrasti zato što se oslanjamo na naše roditelje da nas finansijski izdržavaju dok ne zađemo dobrano u tridesete. Prema kanadskom istraživanju javnog mnjenja iz 2014. godine, 43 ispitanika između 30 i 33 godina priznali su da još nisu finansijski samostalni. Kako neko ko ne može ni sebe da izdržava može da izdržava dijete?
Kada sanjarim o svojoj idealnoj budućnosti, nikad mi djeca ne padnu prva na pamet. Vidim uspješnu karijeru, muža, gomilu pasa u zadnjem dvorištu, a onda pomislim: “Oh, pa valjda ću imati i dijete il’ dva.” U ovom trenutku ne znam šta to tačno znači. Možda ono što svi govore. Još sam mlada. Još nisam dosegla pravi nivo svijesti. Moj biološki sat se još navija. Međutim, da li je moguće da mi moja fantazija sada poručuje da roditeljstvo nije ono što želim, već ga samo osjećam kao obavezu u kojoj moram da učestvujem? Znate, kao odlazak na festival Koačelu, samo još skuplje. Pretpostavljam da je u ovom trenutku jedini odgovor da ću morati da sačekam i sama vidim.
Izvor: 6yka.com