Postoje ljudi koji su odrasli u porodicama u kojima su naučili da je u redu imati neke emocije – a neke druge NE.
Takva poruka se šalje na različite načine: ignorisanjem tih emocija,
nipodaštavanjem razloga zbog kojih su se javile neke emocije,
podsmijevanjem,
etiketiranjem,
kritikom
direktnom zabranom,
i kaznom.
Jedna od najgorih kazni jeste odbacivanje od strane roditelja (što može biti kroz ignorisanje ili kroz direktnu agresiju, ljutnju i bes). Za dijete je reakcija roditelja glavni putokaz.
Ako moje emocije ljute roditelja, ako ga plaše ili ga rastužuju – ja ću ih izbjegavati.
Ako moji roditelji smatraju da to osjećanje nije u redu – ja ću smatrati da ja sa tim osjećanjem nisam u redu.
Odrastajući, ovi ljudi ne razviju vještine sa određenim emocijama, i kad počnu da ih osjećaju misle da rade nešto pogrešno.
Javljaju se nove senzacije i osjećanja ZBOG tih (“zabranjenih”) emocija, a to su često anksioznost, krivica i stid.
Zato kada govorimo o anksioznosti, uglavnom govorimo o prekrivaču ispod koga se nalaze emocije koje iz nekoga razloga nisu dozvoljene, koje su ignorisane, o kojima se nije pričalo i za koje se nisu razvile “vještine” koje bi pomogle osobi da dopusti da ih oseti, da se suoči da njima, bez straha da će se dogoditi nešto strašno.
Javlja se strah da ćemo izgubiti tlo pod nogama i kontrolu upuštajući se na nepoznati teren;
Da ćemo ispasti smiješni ili “izgubiti se” kao malo dijete u strujama “strašnih emocija” sa kojima nemamo iskustva – jer su bile potiskivane ili ignorisane od strane roditelja.
Često ni sami roditelji nisu naučeni da se nose sa istim, pa tako nisu imali iskustvo ni alate kojima bi podržali svoje dijete da se suoči sa njima.
I da, to su situacije koje nas vraćaju na iskustva “malog djeteta” kome određene emocije nisu bile dozvoljene, ili jednostavno nije imalo priliku da nauči da se suočava sa istim. Nekih se stidi…
Patnju ovog djeteta danas vidimo kroz anksioznost, krivicu i stid – u tijelu odraslog čoveka.
Preuzeto sa: lolamagazin.com
