Moj svijet se srušio. Oprosti mi sine na tome, ali to nisam htjela, napisala je razočarana mama kada je saznala pol svog nerođenog djeteta.
Da li je važno šta nosite, ako će dijete da bude živo i zdravo? Čemu ljutnja ako nećete roditi ono za čime možda žudite cijelog života? Za jednom slatkom kćerkicom s kojom ćete moći da dijelite sve svoje ženske tajne, koja će vam biti doživotna saputnica kakvu samo jedna žena poželjeti može? Da li je to toliko važno? Jeste. Nekima jeste.
Nekome ko je čitav život sanjao jedno, a sada mu (joj) se događa nešto drugo. Svaki čovjek ima pravo da želi i ima pravo da bude tužan. Barem to ne bi nikada smjelo da bude predmet osude i podsmijeha, pa makar se radilo i o djetetu. Ovu priču mame Džen pronašli smo na stranici NY Mag-a pa nas je, baš kao vjerovatno i vas, privukao prilično zločest naslov, jer zašto biti tužan ako ćete dobiti sina? Zar sinovi ne valjaju?
“Stvarno sam se radovala tome da budem blesavija od moje nerođene kćerke. Punih 20 nedjelja, i mnogo godina prije toga, sanjala sam o djevojčici koja će jednog dana kao labudica da se pretvori u predivnu samosvjesnu i hrabru ženu. Djevojčicu koja će biti savršena kombinacija mene i mog supruga, lijepa i zabavna na oboje. Djevojčicu koja će da obožava da sa mnom posjećuje muzeje, koja će da bude izuzetno nadarena za matematiku i izuzetno sretna kada se budemo glupirale.
Nakon 20. nedjelje i zakazanog ultrazvuka i suprug i ja smo kasnili. Dan je počeo ludnicom na poslu i još većom ludnicom u saobraćaju, ali ništa nije moglo da me omete u pogledu na moju djevojčicu koja raste u meni. Naravno, znali smo sve vrijeme da postoji ta mala mogućnost da griješimo, ali mi smo se nadali i bili smo uvjereni da će naša želja da se ostvari. Legla sam na sto i bila spremna – na pogled i na veliku vijest, ako će htjeti da nam se pokaže šta je.
Doktorica koja me je pregledala pitala je da li možda želimo da znamo pol, pa smo u isti glas rekli – da. “Paaa, čestitam”, rekla je doktorica, “dobićete malog dječaka”. Moj svijet se srušio. Oprosti mi sine na tome, ali to nisam htjela. Tek kada sam došla kući, razočarana, proguglala sam termin razočaranja u pol i ne samo da sam pronašla gomile članaka drugih majki koje su se susrele s takvim situacijama, pronašla sam čak i knjigu koja se na 135 stranice bavi ovom problematikom. Okej – nisam jedina. Proučila sam članke, pročitala komentare i utješila se jednom činjenicom. To što smo vidjeli na ultrazvuku i to što će u životu mog djeteta činiti jednu veliku razliku nije zapravo tako veliki stvar. To je samo razlika u njihovim genitalijama jer sve što sam zamislila da ću u životu da radim sa svojom djevojčicom, zapravo ću moći da radim i sa dječakom.
Razlika između kćerki i sinova je biološke prirode i ako malo okrenemo problem shvatamo da je društvo napravilo tu razliku između jednih i drugih i da zapravo nijedna razočarana majka poput mene neće da kaže: Šteta, baš sam se nadala da ću roditi kćerku koja će imati vaginu poput moje”. Ne – razočaranje je generalno jer takva mama neće, ili nije još, dobila kćerku koja će da bude u cijelosti poput nje, s time da se tu ne misli na lice, oči, kosu, već na njeno ponašanje i njena interesovanja. A kada to razdvojimo, shvatimo da je onda zapravo svejedno hoće li naš biološki potomak biti sin ili kćerka. Društvo je to koje je podijelilo muško od ženskog.
Ne rađaju se sinovi kao muškarci – rađaju se kao djeca koja tek treba da se nauče životu i ponašanju. A mi, roditelji, imamo tu viziju koju smo stvorili želeći da se naše dijete ponaša ženskasto ili muškasto. Jedino je pitanje – hoće li to dijete u životu zaista željeti da se tako ponaša ili ne. Ali, moram da priznam još jedno. Nešto što je ustvari najvažniji detalj mojih nadanja – a to je činjenica da sam toliko željela kćerku samo da bi ona mogla da postane bolja verzija mene. Eto – priznala sam. Žena sam. I toliko puta u životu doživjela sam razočaranje jer sam u nekim životnim bitkama gubila samo zato što sam se takmičila s muškarcem. Zato sam silno željela da odgajam svoju kćerku i da je podstaknem da bude bolja od mene – da bude pametnija, kreativnija, divnija… da pokori svijet svojom pojavom.
A onda sam se opet vratila svom stomaku i tom biću u sebi. Meni ne treba niko da kaže da bih svoje dijete, uprkos drugačijem polu, trebalo da volim. Naravno da ću ga voljeti najviše na svijetu samo što sada, iz ove perspektive, ne vidim toliko predivnih ideja u vezi sa njegovim odrastanjem i njegovim budućim interesima. Sve što vidim su stereotipi – glasno malo biće koje će umjesto muzeja da bira igre u blatu, a umjesto matematike neki grubi sport.
I to je to – tu je glavni problem. Ultrazvuk nije otkrio samo specifične polne organe, otkrio je i moj stereotipni seksistički stav. Jer nikad ne možemo da znamo – baš nikada, u šta će naša djeca da se pretvore. Možda ćemo imati djevojčicu kratke kose sa štapom u ruci, ili sina koji voli da pjevuši i da igra uz muziku. Možda ćemo imati kćerku koja će da bude najbolja fudbalerka na svijetu ili sina – najboljeg plesača na svijetu. To stvarno niko ne može da zna i zato je razočaranje zapravo glupavo i stereotipi su glupavi – važno je voljeti i znati vidjeti to svoje dijete i interese koje ono pokazuje. Roze ili plavo – sasvim nevažno.”
Izvor: family.rs
