Prije nekih mjesec, kada smo prvi put mislili da je stiglo proljeće pa izletjeli napolje da iskoristimo zrake sunca, ćaskam s drugaricom o svemu i svačemu, dok krajičkom oka pratim šta radi Vuk, koji se igra s djecom malo dalje od nas. Ono što djecu uvijek izdvaja od odraslih jeste činjenica da im na igralištu nije važno ni ko si, ni šta si, ni odakle si, nego je svima odmah jasno da je najvažnija igra. Oni žive u trenutku, pa im valjda zbog toga uvijek teško padne kad im kažeš da moraju u krevet i da će se igra nastaviti sutra. To „sutra“ je u njihovoj glavi toliko daleko da se graniči s realnošću, iako do novog dana ima svega nekoliko sati koji su im potrebni za rast i razvoj.
Mi, odrasli, smo iz nekog razloga otišli u drugu krajnost, pa uvijek imamo vremena za novi posao, novu priliku, novi život. Djeca se ne rasipaju vremenom. Zato mi je i trebalo čitavih deset minuta da ga dovičem i dovijam da sjedne na pet minuta i popije svoj sok. Između dva gutljaja je pitao: „Mama, dok se ja nisam rodio, dok si me onako samo zamišljala, kako si me zamišljala? Kakav sam bio?“
Svakog dana me, nepogrešivo, podsjeti koliko je svijet drugačiji otkad je on tu, a vjerovatno sam i ja drugačija otkad mi je on centar tog svijeta. Ovo je sad onaj trenutak kada ti za svega nekoliko stotinki kroz glavu proleti milion stvari koje žive negdje u tvojoj podsvijesti i čekaju svojih pet minuta slave i podsjete na sve što ti je padalo na pamet kada si saznao da ćeš postati roditelj.
Odjednom počneš da preispituješ apsolutno sve. Najprije sebe, ali ako ti je ideja o roditeljstvu bila u glavi i prije testa za trudnoću, onda tu nema neke velike dileme – samo potvrdiš sebi da je to ono što si želio i prepustiš se iščekivanju. E, onda krene drugi nivo igrice: zamišljaš svoje dijete van vrata svog doma i tu počinje nervna žurka. Šta ako nešto ne bude kako treba? Šta ako ne uspijem da ga zaštitim od svega? Niko nije zaštićen, ne želiš mu baš ni djetinjstvo pod staklenim zvonom. Samo neka je živo i zdravo, neka završi školu, pa ćemo onda razmišljati dalje. Čekaj, a šta ako mu se nakači neko nevaspitano dijete na vrat, pa mu se ne ide u školu jer ne može da diše od maltretiranja? Ne mogu tuđoj djeci da mašem pred očima parolama o nasilju i citatima s interneta, isto kao što ne mogu da podnesem one komentare: „I mi smo bili djeca i tukli smo se pa nikom ništa“.
Tukli smo se, ali onda dođeš kući pa saznaš zašto je pogrešno to što si uradio, a danas kod kuće saznaš da će mama i tata da tuku i nastavnike ako treba, evo samo da prvo pogledaju šta ima novo u rijalitiju (koji inače niko ne gleda). Onda sjedneš u auto, pa pogledaš kako izgleda saobraćaj i ponašanje ljudi za volanom. Odeš u poštu ili sačekaš red u supermarketu, gdje su ljudi u stanju da se pobiju ako neko pokuša da stavi na traku svoju paštetu ispred njihove. O čekanju kod ljekara i terapijama SMS porukama da i ne počinjem…
Zamišljaš svoje dijete u svijetu klikova, gdje je empatija kao neka rijetka bolest (jer te sa svih strana uče da nisi normalan ako misliš i na druge, umjesto da šutiš i gledaš samo sebe), a položaj u društvu zavisi od broja pratilaca na društvenim mrežama i pregledima na Youtubeu. Zamisliš ga i dok bira prvi hobi, prvi sport koji će da trenira, instrument koji će da svira, zamisliš mu i prvi posao i prvu ljubav, pa i prvo dijete. Zamisliš sve ono kroz šta si i sam prošao i onda shvatiš da od tog razmišljanja nema neke vajde, da će svijet svejedno da postoji tako kako postoji sa ili bez lajkova, i sa ili bez nas u njemu, a da je tebi, zapravo, jedino važno da tvoje dijete bude zdravo i sretno.
Otpustiš crne misli, jer svakako znaš da ćeš s djetetom roditi i brigu koja raste zajedno s vama i tvoj zadatak je da vaspitaš i jedno i drugo. Ostale ljude ne možeš da (pre)vaspitavaš, a to i nije tvoja misija na ovoj planeti, nego da stvoriš svoju sreću i neki svoj univerzum u kojem važe vrijednosti kojima vjeruješ. I ne brini ako nešto ne budeš znao kako da uradiš – roditeljstvo je i inače jedan veliki skup nemanja pojma u kojem preovladava sluh. Najvažnije da znaš da slušaš sebe i svoje dijete, a tamo gdje ima sluha – muzika dođe sama.
„Zamišljala sam te tačno takvog kakav si sad.“
„Stvarno? Jesi zamislila i to da sam malo nestašan? I da ponekad ne poslušam?“
„I to. Sve u vezi s tobom je baš onako kako sam zamišljala, ljubavi.“
Izvor: Azra.ba
