Vrijeme je da iznova prepoznamo dostignuća žena, krenimo od Wikipedije

Njen je rad izuzetno snažan. Apsurdan nedostatak priznanja njenim dostignućima na Wikipediji je moguć iz nekoliko razloga, a jedan od njih bi se mogao posebno izdvojiti: Tek 18% biografskih tekstova ovog poznatog sajta čine oni o ženama. Što je za tri odsto bolje u odnosu na prije nekoliko godina, navodi Wikimedia Foundation. Ipak, u daljnjem objašnjenju ove fondacije je navedeno da su čuvari kapije “većinom ljudi sa zapada i to uglavnom muškarci”, koji uglavnom sude po svom nahođenju i predrasudama

Stoga su se pojedine organizacije ujedinile u cilju promjene tog odnosa u procentima.

Tekst o Mendozi je kreirao Mintaro Oba iz Vašingtona, koji se bavi pisanjem govora na jednom tamošnjem univerzitetu. Ipak, odlučio se i na jedan dodatni, uporedni projekat, a to je upravo sastavljanje tekstova o ženama na pomenutoj platformi. Jer:

“Većina dobitnika Pulicera ima svoj članak na Wikipediji”, primjetio je Oba.

Isto tako, dok je istraživao o Mendozi, htio je biti siguran da će njegov članak biti vjerodostojan. Prošle je godine, naime, i New York Times objavio članak “Overlooked”, koji je retroaktivno objavljivao članke o “zaboravljenim” ljudima.

Marta Mendoza / Izvor: newsmediaguild.org

Pola je posla prepoznavanje žena čiji smo doprinos, kako navode, “previdjeli”. Ali druga je polovina nešto što uviđamo još manje: ponovno oblikovanje našeg razumijevanja samog dostignuća. Treba da se priupitamo koji su događaji bitni i šta se uopšte računa kao istorija.

Jedan od Obinih kolega, Ilana Ros (Ross), koja je proširila projekat, odlučila je da napiše tekst o Alison Valej (Waley), ali je on odbijen. Skrinšotovala je razlog odbijanja članka:

“Možda bi Valej mogla biti u sklopu članka o svom mužu, umjesto da ima svoj?”, pisalo je u objašnjenju.

Doduše, komplikovano je jer su memoari o suživotu sa suprugom upravo njen najpoznatiji rad. On je bio poznati prevodilac, a vjenčali su se tek nekoliko godina prije njegove smrti.

I dok je on primio mnogobrojna prizanja za svoj rad, ona je predstavljena tek pukom katalogizacijom privatnih, “običnih” životnih činjenica: vrijeme, mjesto, ljudi…

“Ali, zar i to nije bitno?”, zapitala se Ros. Zar i to nisu bitni doprinosi istoriji – prikaz života ljudi i svijeta uopšteno?

Istorija se može iznova ispisati!

Istorija se može iznova ispisati jer ne mora da bude sastavljena samo od stranica, a potencijal za ispitivanje je danas neograničen. I ako to drugi put uradimo bolje, pokazuje da učimo na greškama.