Bila sam tada petogodišnja djevojčica koja nije znala šta je život u kome se ne spominju neki zli ljudi od kojih je najzločestiji jedan Rat. Taj Rat je, koliko god zločest bio, prešao granice ili je samo živio učahuren, pa izišao napolje, na ulice, među ljude. Oslobodio se i zarobio mnoge. Ubio.
Piše: Damira Ibranović
Srećom, nisam imala pojma odakle sve to dolazi i šta sve može donijeti. Znala sam samo da se živi tako. Radovalo se malim stvarima. Komadu bijelog hljeba umjesto prohe. Trenutku kada izađemo iz skloništa. Trećerazrednom slatkišu koji dođe u paketima humanitarne pomoći. Pričama da će rat uskoro stati. Novim plačljivim komšijama koji su dolazili na ovaj svijet.
Iako sam imala svog vjernog saputnika u plišanom Mickey Mousu, željela sam i da u našoj kući zaplače neki mali smotuljak kojeg bi mater donijela iz bolnice. Ali nije ni u ratnim danima, ni nikada poslije. Mater nije, ali ima ko jeste.
Mati ima drugaricu koja joj je više od sestre, sada već, 50 godina. Prije nego što će zapucati, odselila se iz Banovića u Tuzlu, s mužem. I dan danas su mi svježe slike mame kako se premješta na podu, u hodniku, držeći telefonsku slušalicu u ruci i priča s njom satima. Koristi šansu dok su linije u funkciji. Sjećam se i da je govorila tiho, i da je plakala, i smijala se, i ostajala začuđena…
A tog dana je plakala od sreće. Jedva sam čekala da završi jer sam skontala da je nešto lijepo i pravo krupno. Možda prva prava sreća koju sam vidjela za tih nepunih pet godina života. I bila je. Napokon je na putu bio jedan plačko. Krvno mi nije ništa, ali tad sam znala da stiže nerođena sestra ili brat. Trebam li opisivati svoju sreću?
Uzbuna se oglašavala svako malo. Iako je znala da nije sigurno, mater je pod svaku cijenu željela do Tuzle da podijeli veliku sreću svoje prijateljice. Bio je to, koliko se sjećam 22. ili 23. maj ‘95.
Bilo je pitanje dana, sata, trenutka kad će se naći malo goriva za djedovu Ladu i mrva osjećaja da će sve biti ok dok stignemo u Tuzlu. Par dana se tražilo, lomilo i pričalo na telefon. Dvadesetpetog majskog dana te kobne godine, sve se konačno poklopilo i bili smo spremni da ujutro krenemo put Tuzle.
Onda je još jednom zazvonio telefon.
Sad, kad razmišljam o tome, voljela bih da su prekinute veze tog dana i za zauvijek, da nikada niko nije morao čuti tu groznu vijest. Mater je prekinula vezu i izbezumljena izgovorila da ujutru ipak ne idemo u Tuzlu. Da je te večeri poginulo, ne zna se još koliko, mladih koji su slavili Dan mladosti. Usred Tuzle. Na mjestu gdje niko nikad ne bi pomislio da se tako nešto može desiti. Spojili su i signal naše lokalne televizije. Ekran je prvo postao plav. Napravio se onaj retro rez i pojavio se Salih Brkić koji je znao više o svemu što se desilo.
Mati je gledala u TV, plakala k'o kišna godina, grlila me i ponavljala: „Da smo živi i zdravi. Večeras smo mogli biti na Kapiji“. Plakala sam i ja. Ne znam da li zbog materinih suza ili zato što je nešto u vazduhu tjeralo suze na oči. Ćaćino lice je bilo sivo.
Dugo mi je trebalo da odrastem i povežem zašto je toliko tuge i sreće bilo u materinim suzama. Tuge što je neko oskrnavio Dan mladosti i unakazio budućnost toliko ljudi. Sreće što mi nismo bili tamo.
Godinama unazad dijelim tugu s Tuzlacima. Mrzim svaki 25. maj koji osvane, jer znam da će iz očiju majki poginulih poteći novi potok suza. I iz očiju očeva, braće, sestara, prijatelja… onih koji su bili tu, kojima je ta noć promijenila život. Mrzim svaki 25. maj koji osvane jer znam da će mnogi sebi uzeti za pravo da čačkaju po otvorenim ranama Tuzlaka. Mrzim svaki 25. maj koji osvane jer i mene boli tuga koja se nožem reže u gradu koji je postao moj i jer se teško diše tuzlanski vazduh zagađen zlom.
