Ovo „uputstvo“ otpjevala je Sanja Doležal, prije trideset godina!
Kada sam ja imala samo šest.
Mnogo prije nego sam bila u stanju razmjeti po(r)uku ove trash mudrolije, a kamoli ju primijeniti.
Tih godina, kada su dobre djevojke “proizvođene” od strane svojih „komunističkih“ roditelja, prvenstveno majki, mnogo šta je uticalo na tu serijsku proizvodnju, ne samo pjesmuljci. Oni možda i najmanje. Za to su, prije svega, bili zaduženi pedagoški režimi primjenjivani na djevojčice, koje će zahvaljujući tome, kasnije postati dobre djevojke.
Da li je bilo samo do režima ili i do nas, ne pamtim, ali pamtim ovo…
Ne znam sjećate li se vi toga, ali najveći hit i modni krik 80-ih godina, kada je u pitanju “uređenje” enterijera, bez konkurencije, bili su plišani bračni kreveti, koji su se mogli kupiti u dvije nijanse – prljavo rozoj i rezeda plavoj boji, a čija je osnovna karakteristika bila revolucionarno uzglavlje u koje je bio ugrađen radio prijemnik.
Kad me vikendom roditelji otperljaju na selo kod babe, mimo svih fantastičnih seoskih aktivnosti, imala sam i zadovoljstvo da se divim tom božanstvenom krevetu. Uz krevet je išao i pripadajući ormar tapaciran istim tim mekanim materijalom koji mijenja boju kad prevlačiš rukom gore dole. Uglavnom smo to i radili, moji brat i sestra, mazili smo krevet uzduž i poprijeko i prstom po njemu pisali svoja imena. Radio se nije smio dirati, kao uostalom ni bilo koji drugi predmet od vrijednosti.
Nediranje je tada bilo ultimativna karakteristika predmeta od značaja, bila to bombonjera, ili skupa barbika na vrh kredenca (od neke strine iz Njemačke) ili radio – mi djeca tome nismo smjeli prići. I bombonjere se naposlijetku ucrvaju, barbike upraše i posive, a radio pokvari, a da ga niko nikad takao nije.
Apsurdno, takav je završetak, tim stvarima još više davao na značaju – pokvarilo se od stajanja, eto toliko je važno!
Danas ništa nije zabranjeno dodirnuti. Nema čak ni suđa u staklenim vitrinama.
Ja iz maminih pozlaćenih šolja (koje je platila više nego moje školovanje) pijem kafu svaki dan. Previše smo sebi važni, i to je, pitate li pedagoge, psihologe, sociologe ili neke hepines šamane, krajnji cilj i siguran pokazatelj ispravnog tretmana svog uzvišenog bića i pripadajućeg mu, jedinog života.
Ništa se ne čuva i sve mora odmah i sada, i sve se mora pokvariti korištenjem, i čokoladama ne može isteći rok.
Ali ja nikada, za taj osjećaj potpune slobode, ne bih mijenjala ono strahopoštovanje koje sam osjećala prema stvarima – podjednako i predmetima i ljudima i događajima od važnosti – a naročito oduševljenje, kada nekim čudom budeš nagrađen tako što ti se dopusti kršenje tih strogih pravila.
Donekle i žalim današnju djecu jer im nikada ništa neće biti zabranjeno (ne računajući stvari od životne opasnosti). Prosto je nemoguće pojmiti da danas djetetu zabranite da otvori bombonjeru koju je dobilo na poklon i da ona stoji na polici kao ukras. A i što ćete mu braniti, današnjem djetetu nije baš nešto ni stalo do bombonjere. Igračke će izgustirati za dan, pokvariti za dva… (u najvećem broju slučajeva). I nikada više niko neće moći zabraniti djetetu da ne dira radio, i bez ikakve potrebe za nadzorom, biti apsolutno siguran da dijete to zaista nikada neće ni uraditi.
Jesmo li se toliko bojali?
Čega smo se bojali?
Niko nas nije tukao. Bar ne mene. Samo su smarali i brbljali po cijeli dan.
I nikada neću dokučiti šta to moraš reći djetetu da ga toliko prepadneš da ono, čak i kad je samo i nema nikakvog načina da roditelj utvrdi neposluh, ne smije da ne posluša?!
Ono najstrašnije, čime su nama prijetili, bilo je: ako to i to, ubiću te! Kratko i jasno.
Ne sjećam se da li sam zaista mislila da će me mama ubiti, ali se sjećam da sam bila poslušna. Skoro svi smo bili poslušni.
O neposlušnima se pričalo kao da su ne daj Bože bolesni, i to od neke zarazne bolesti.
A ogromna većina, i među njima reprezentativno poslušna ja, bili smo djeca koja kad odu u goste sjede u ćošku trosjeda, uglavnom gladna i žedna (jer se terevenka otegne duže od predviđenog razmaka koji je dječiji metabolizam u stanju pregladovati) i na pitanja i nutkanja da nešto pojedeš i popiješ, pristojno, i bez izuzetka odgovaraš sa NE.
Osim kad mama klimanjem glavom ne stavi do znanja da je odgovor potrebno preinačiti u DA.
Pristojna djeca, po tadašnjem nepisanom pedagoškom bontonu, nikad nisu smjela biti ni žedna ni gladna.
Jedino gore od toga je bilo kad mi se piški, pa na svu svoju muku moram još i to trpiti. U neka doba, i začudo, ta fiziološka potreba preuzme vlast nad mojim trudom da se ni po koju cijenu ne javljam da sam živa, i tada sam bila primorana da prikladnim meškoljenjem mami stavim do znanja da ću vjerovatno umrijeti.
Jer, naravno, nije dolazilo u obzir da prekidam „odrasle u razgovoru“, pa sam naučila da se snalazim odašiljajući te suptilne signale. U nekom momentu, mamin periferni vid uprati da su amplituda i frekvencija mojih pokreta veće i učestalije nego li je dozvoljeno djetetu koje je pristojno u gostima, te me kratko pogleda, i na moj potpuni užas, „diskretno“ prosikće: UPŠĆŠ SE!
I mislim da je ovo onda i pravi momenat da konstatujem da moji roditelji, a naročito mama kao osnovni roditelj, čini mi se, i nisu bili toliko strogi koliko sam ja bila debil sama od sebe.
Realno, kakva vaspitna mjera može natjerati malo dijete da glumi da nije gladno ni žedno i da mu se ne piški, i da ne dira radio iako boravi sa njim u sobi pola dana i gleda ga eto tek tako iz divljenja i brani ga od druge djece koja hoće da ga diraju, diktafonskom preciznošću ponavljajući sve katastrofe koje mogu snaći radio ukoliko se dira.
Pogotovo prljavim rukama!
Uvijek sam i zazirala od djece sa prljavim rukama, koja jedu i piju kad god im se jede i pije, i koja se ničega ne boje, pa ni da će pokvariti radio ili igračku, i koja nisu ubijeđena da će ih roditelj zbog toga zaista i ubiti. Ta djeca što su nemirna u gostima.
Kao da su znali da će im taj zanat nekad potrebati.
A nastajali smo svi zajedno, u vremenu čistih ruku, koje je – koliko samo vrijeme to može biti – nemilosrdno drugačije od ovog „danasa“ u kojem se trebamo boriti fosilskim oruđem koje nam je dato da se s njime borimo u ovim novofosilskim životima. Životima skrojenim samo za nemirnu djecu, životima koji ne haju za zastarjelu pedagošku tehnologiju kojom su prišarafili nas mirne.
Ali i toliko godina daleko od svoje, i dan danas nepojmljive poslušnosti, nisam u stanju sebi da dopustim mnogo više nego što mi je prišarafljeno vaspitanjem. Danas, kada ne odgovaram nikome osim sebi, biram da budem dobra i poslušna po svaku cijenu.
Čak i u ovom zvjerinjaku – u koji se nenadano prometnuo negdašnji crno bijeli svijet cijenjenih kredenačkih igračaka, suđa i čokolada – danas, kada ti dobrota samo odmoći može, danas više nego ikad, jer je teže nego ikad, najlakše shvatiš čemu će poslužiti ta strpljiva poslušnost.
Znaćeš da sreća nije ugađati sebi ni voljeti sebe (pa će te voljeti i drugi), niti ići gdje god zaželiš, već moći ostati tu gdje jesi, i kad je najteže, ne bježati iz svog pakla već od njega napraviti svoj raj, dati sve od sebe, istim žarom i voljeti i trpiti i mučiti se, jer u dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju dobre djevojke!
Autorica: Bojana Mutić (Lola magazin)
