Iako imam 24 godine, kad god se igram i družim sa djecom, meni svijet izgleda ljepše… A vjerujem, i njima. 🙂
Malo ko će se od odraslih igrati po parku poput djeteta, skakati na trampolini, spuštati se niz tobogan ili se pak bućnuti u dječiji bazen zbog igre. Takođe, često osjetim da zaista razumijem njihove emocije i ponašanje, čak i kad nikome od odraslih nije jasno zašto to rade. A moj osjećaj se pokazao ispravnim u milion situacija kad su mi se djeca “povjeravala”.
S druge strane, studiram defektologiju, pa sam i tu “primorana” da dosta učim o razvoju djece u svakom smislu.
Puno vremena provodim sa njima i privatno, moje sestre i braća od tetke imaju klince od godinu dana do devet godina, tako da mi zabave obično ne fali . Nedavno mi je sedmogodišnja bratanica rekla da sam joj ja kao druga majka, samo što je nisam rodila i dojila… I kad vratim vrijeme, to je prilično tačno. Najviše vremena sam provodila sa njom, što je naravno podrazumijevalo čuvanje i prolaske kroz razne faze odrastanja. Često smo nas dvije išle same u grad, u šetnju, u park, puno smo pričale… Ona mi je bila “eksperiment” za sve što sam upijala vezano za vaspitanje, zdrav razvoj i SREĆU djece. Sada igrom slučaja malo češće viđam sestrića sa kojim uživam u šetnjama po Beogradu, idemo zajedno u park, po hljeb… Pa čak i u šoping. Tu se siti ispričamo usput… Onako ozbiljno, odraslo. Iako još uvijek nemam svoje dijete, dosta čitam o razvoju vaspitanju djece, samim tim puno stvari i primjećujem gdje god se okrenem, ne samo na ovoj “mojoj” djeci.
Današnji tekst je upravo posljedica posmatranja odnosa odraslih i djece na različitim mjestima. Posljednjih desetak dana, četiri puta sam se našla u situaciji gdje roditelji, babe i dede pokušavaju da smire djecu i ukažu im na to da ne treba tako da se ponašaju. Znate koji argument i prijetnju su koristili svi do jednog?
PRESTANI, SMIJAĆE TI SE LJUDI!
S obzirom na to da su sva četiri puta bili u pitanju nepoznati ljudi, nisam progovorila. Na teži način sam naučila da ne treba dijeliti savjete ukoliko vas niko ne pita, a posebno ne nepoznatima. Čak iako imate najbolju namjeru, u 99% slučajeva neće biti tako shvaćena i dobićete napad kao odbranu. S druge strane, možete ljude spontano usmjeriti na to da sami traže načine za što bolje vaspitavanje svoje djece, ali to je već duža priča koja nije tema ovog teksta.
Vratiću se na ovo PRESTANI, SMIJAĆE TI SE LJUDI. Danima već razmišljam o tome. Puno.
Ne sumnjam da svi oni koji ovo izgovore svom djetetu imaju najbolju namjeru i da prosto očekuju da će se zbog toga dijete smiriti. Da, nekad se i smiri… Ali. Ovdje postoji jedno veliko ALI zbog kog nisam izdržala da ne napišem ovaj tekst i nadam se da će ga veliki broj roditelja pročitati. I baba, deda, tetki…
Time što ste svom trogodišnjem djetetu rekli PRESTANI, SMIJAĆE TI SE LJUDI, niste mu rekli samo to. Rekli ste mu još puno toga što i te kako može uticati na razvoj njegove ličnosti, stavove, životne izbore i na kraju i na njegovu sreću.
Pokušaću to što slikovitije da opišem.
PRESTANI, SMIJAĆE TI SE LJUDI!
Ljudi ne smiju da mi se smiju, to je loše, moram da budem dobar…
Mišljenje ovih nepoznatih ljudi je baš bitno. Moram da se ponašam tako da se njima sviđam…
Ako budem dobar, svi će me voljeti. Ako ne budem, neće niko. Moram uvijek da budem dobar…
Ne smijem da plačem jer će se ljudi smijati i moju mamu će biti sramota što ne može da me smiri. Suze su loše i znak su slabosti…
Ako ne slušam sve što mi kažu, nisam dobar.
Ne smijem da osjećam bijes jer je to loše. Čudiće mi se ljudi, a najbitnije je šta oni misle…
Ne smijem da se smijem glasno jer će svi gledati u nas i čudiće se…
Na kasnijem uzrastu:
Društvo me neće prihvatiti ako ne budem kao oni… Smijaće mi se ako budem drugačiji…
A ne smiju da mi se smiju, nihovo mišljenje je najbitnije.
Ako mi se smiju i ne uklapam se, znači da sam loš…
Ma, biću kao svi ostali…
Nije važno što se gušim od dima cigare, to je kul, svi puše i nisam lud da me nazivaju štreberom i partibrejkerom. Jer, podsmijavaće mi se…
Ja želim da upišem muzičku akademiju i sviram klavir, ali svi kažu da tu nema para i da treba da upišem medicinu. Sanjam klavir, stetoskop ne podnosim i od krvi mi je muka, ali ko sam ja da odlučujem o tome, bitno je šta drugi ljudi misle…
Smijaće mi se ako kažem da sam srećan dok sviram klavir… Ne smijem da dozvolim da mi se smiju. Povraćaću svakog dana od mučnine koju osjetim jer svakodnevno gledam krv i rane, zaboraviću koliko volim klavir…
Drugari su se smijali mojoj novoj djevojci jer ima veliki nos. Meni se puno sviđa, ali oni mi se smiju… Zato ću da je ostavim.
Oženiću onu koja se sviđa mojim roditeljima i društvu. Nije važno šta se meni sviđa… Moram da budem dobar.
Moj život nema nikakvog smisla, uvijek sam slušao druge, više ne znam ni ko sam, ni šta želim. Tako sam nesrećan…
Izvor: Cosmoholice.com
