“Teto, teto, kako nastaju djeca”, upitao me mali Rijad.
“Eh, Rijade. Sjedi, sad ću ti ispričati cijeli proces”, rekla sam, pomalo sumnjičavo, ne vjerujući da ću uspjeti preko jezika prevaliti priču na koju će da “padne” jedan šestogodišnjak.
Dok je gledao u mene, misli su mi odlutale, sklapajući prikladno objašnjenje koje priliči toj glavici.
“Znaš, tvoj tata je davno sreo tvoju mamu. Krenula ona s drugaricama na sladoled. On je bio sa istim brojem svojih drugova i tada su se upoznali, sramežljivo krijući da je to ljubav na prvi pogled. Krenuli su da se dopisuju, izlaze u iste slastičarne, zavoljeli su iste sladolede, noći punog mjeseca, graju djece iz komšiluka, iste filmove, sličnu hranu, počeli su primati jedno od drugog navike.
Viđali su se sve češće, mama je povremeno krišom bježala kroz prozor kad ukućani zaspe, samo da bi s tatom u mahali provela nekoliko zaljubljenih sati.
Tata ju je zagrlio, a ona bi mu spustila glavu na rame moleći Boga da noć potraje i da tvoji djed i nana ne primijete da ona nije u svom krevetu, nego da je, možda, ne daj mi Bože, u krevetu nekog dripca.
U to vrijeme, puno se gledalo na to da budeš fin, kulturan, moralan, ‘da ti niko ne spominje mater’ jer se ljubiš s momkom na ćošku pored škole. Sad je to, moj Rijade, mnogo drugačije. Sve je otišlo u helać.
Onda je tata otišao na fakultet, mama je često plakala dok je ispisivala redove svog dnevnika kojeg je namjeravala pokloniti njemu kad završi fakultet. Tako je i bilo, sretni i zaljubljeni kao onda u slastičarnoj, stali su pred matičara nakon sedam godina čiste ljubavi.
Mama te godinama nakon toga željela, maštala da te dobije, ali unatoč silnoj ljubavi, nije se dalo. Deset godina nakon onog DA, sve se poljuljalo. Tata je sve više padao u depresiju, manje je grlio mamu, nije više volio sladoled, dok je ona svaki dan intenzivnije grcala u suzama ocrtavajući te u svojoj glavi, tačno zamišljajući svaki mladež na tvom malom tijelu.
Iz dana u dan je sve više i više njihova ljubav na prvi pogled postajala teža, komplikovanija, napetija.
Sve do jednom. Razvukli su se široki osmijesi, ocrtale su se dvije roze crtice. Mama se patila devet mjeseci, doktor joj je zabranio da igdje hoda, da bi tebe sačuvala. Kad si dolazio na svijet, milisekunde su falile da odete ili ti ili ona. Takvu snagu, kažu, nisu nikad vidjeli. Toliku želju, borbu, nadu, optimističnost. Toliku ljubav. Ti si dar od Boga.
Falio si im..“, a na ovu misao mi je već pobjegla suza, dok je Rijad i dalje gledao u mene nestrpljivo čekajući odgovor na njegovo pitanje.
Obrisala sam suzu, pogledala ga s dubokim uzdahom, bez skupljene snage da mu ispričam cijelu ovu misao.
“Roda te donijela, mali moj”, tiho sam mu rekla ljubeći mu plavu glavu.
“Ti teto misliš, Rijad budala. Čuj roda”, šmekerskim šestogodišnjim okicama pogleda, uze loptu, udahnu život i nastavi trčati po parku uživajući u graji djece iz komšiluka. Onoj graji u kojoj su mu i mama i tata uživali dok su maštali o njemu prije sedamnaest godina.
*********
