“Sva sreća da si već u bijelom.” – pijano me u sred ljetne noći vukao za ruku po glavnom trgu.
“Sad ću te oženiti.” – odlučno je prst usmjerio prema najbližoj crkvi.
To me podsjetilo na davne ideje, snove i želje. Na davna maštanja.
Progutala sam svoje oduševljenje da ga nitko (on) ni slučajno ne primijeti na licu.
“Ne budi lud.” – samo sam odvratila.
“Tri sata su.” – dodala sam kao da je to bila jedina zapreka.
Zbunjeni mu se pogled raspršio posvuda, a onda zapeo na mojim polugolim nogama.
“Trebat će ti nešto duže, ne možeš ovakva u crkvu.”
“Ne mogu u crkvu ni s tobom ovako ludim. I pijanim.”
Koračala sam u svim smjerovima, osim prema crkvi, misleći da tako dokazujem nešto.
Agresivno sam mahala rukama – “Ne mogu u crkvu s nekim s kim jedva preživim dan bez volim-mrzim-volim promjene. Ne mogu s nekim koga sam iznevjerila stotinu puta i tko je mene još toliko puta ostavljao samu.”
Vikala sam na rubu suza – “Ne mogu u crkvu s nekim tko..”
“Stani.” – rekao je smireno me hvatajući za ruku.
“Znaš li da je u svakom smjeru u kojem kreneš koračati barem jedna crkva?” – imao je onaj svoj nježni osmijeh na prelijepom licu.
I nije me nigdje povukao, samo mi se, grleći me, pridružio koračajući u mom smjeru.
“Hajde, idemo. Sad ću te oženiti.”