Imao sam jednu djevojčicu, koja je svijet gledala kroz okvir sačinjen od duge i jednoroga. Opčinjena svojom idejom o ljubavi koju smo živjeli, propuštala je realnost u kojoj nisam znao biti njen.
I što sam to imao?
Tek jedno ništa.
Imao sam jednu djevojku, savršeno svjesnu sebe, potpuno svjesnu života i moje emocionalne osakaćenosti. Znala je da moju nedostupnost mora plaćati svojom usamljenošću.
Zaspao bih u njenom ispunjenom svijetu, a ona se budila u mom ništavilu.
I što sam to imao?
Tek jedno maleno ništa.
Imao sam desetke žena, spremnih da drhte pred nekim, dajući gola tijela za zrnca pažnje i tišinu u kojoj bi ispričale sebe. Otkupljujući sadašnji osmijeh za buduće suze.
I što sam to imao?
Tek jedno veliko ništa.
A godinama unazad imao sam tebe. I nisam imao puno. Tek jedan osmijeh koji se budio pored mene. Poljupce koji su ispunili moja jutarnja ništavila. Ruku u ruci po potrebi, zagrljaj da zagrije u ponoć i nekoga da čestita prvi, ono što se već čestitati treba.
I najdražu tišinu u kojoj bih nekome i ja ispričao sebe.
I što sam to imao?
Tek jednu tebe.
Tek jedno sve.
