Kosa joj je padala do pola leđa. Sjeo sam iza nje, onako kako sam to inače znao raditi, samo što je ovaj put nisam obgrlio nogama. Niti rukama. Samo sam sjeo i promatrao joj kosu.
Imala je na ruci malenu gumicu koja joj se već, simbolično, urezala u kožu.
„Maknut ću ti to sa ruke.“ – rekao sam povlačeći gumicu preko malene šake. Prva stvar koju sam joj rekao nakon dugo, predugo vremena provedenog u tišini.
Lecnula se, vjerojatno na dodir, ali reakciju na rečeno nisam čuo.
Niti vidio, dok sam bio sve bliže njenim leđima.
Maštao sam o tome kako se smije.
Bila je jedna od onih koje osmijehom mogu osvojiti svijet. No, već dugo to nije činila. Vrag će ga znati jesam li samo ja kriv tome.
Prošao sam prstima kroz njenu gustu kosu pazeći da je ne počupam. Pazeći da ne učinim niti jedan krivi korak koji bi je mogao još malo udaljiti od mene. Ionako je već bila predaleko. Iako sam je gotovo dodirivao, kao da je bila dio neke druge dimenzije kojoj ja nisam pripadao.
Nedostajalo mi je da viče na mene, da me opominje i da prigovara. Nedostajalo mi je da joj smetaju moje pogreške i da ispravlja sitnice koje nisu po njenom. Nedostajalo mi je da me zove jer se zabrinula za mene. Nedostajalo mi je da se ljuti na mene što šutim kada bih trebao reći bilo što.
Nedostajalo mi je čak i da me mrzi.
Samo da bilo što osjeća. Samo da vidim da i dalje osjeća.
Dok sam razmišljao o tome, nesvjesno sam joj kosu podijelio na tri dijela. Kako me je ono učila? Desni preko srednjeg, pa lijevi preko srednjeg, pa opet desni..
Pleo sam kako sam znao i nisam želio da ikada završim.
Mogao bih se zakleti da sam na tren čuo kako ubrzano diše. Možda je samo uzdahnula pitajući se čemu sve ovo. Ja se nisam pitao. Ja sam znao čemu.
Je li sebično ako kažem da sam i ovih prethodnih dana bio sretan? Nisam je imao, ali bila je tu. I bilo mi je dovoljno. Na trenutke dovoljno, na trenutke premalo.
Tišina i dalje.
Možda se stvarno smije. Već mi je slika nje nasmijane u glavi počela blijediti.
„Gotovo.“ – rekoh, pokušavajući omotati gumicu oko završetka pletenice.
„Ovo je uvjerljivo najružnija pletenica na svijetu.“ – rekla je, a ja nisam mogao sakriti oduševljenje. Ma da je i ružnija od najružnije, natjerala je moje pile da konačno nešto progovori.
Imao sam neizdrživ poriv ponovno je zagrliti, nogama, rukama, cijelim svojim bićem.
„Smiješ li se?“ – pitao sam želeći konačno ponovno vidjeti sliku koja mi je tako dugo nedostajala u glavi.
„Ne. Zašto?“
Zašto? Zašto? Ona mene pita zašto. Jao, kao da ne zna, kao da joj nisam uvijek ponavljao.
„Najljepša si kad se smiješ. Tada možeš osvojiti cijeli svijet.“
Bila mi je tako blizu.
Stotine scenarija sam imao u glavi. U svakom bih je konačno poljubio i u svakom bi konačno završila ova agonija. Sretno završila. Volim, volim, ma cijelom svijetu bih rekao koliko je volim.
Tako bajke završavaju, zar ne? Kada bi barem ovo bila bajka.
„Mogla sam ja osvojiti cijeli svijet jednom rukom, da..“
I znao sam što slijedi.
Bila mi je tako blizu, kao da su nam se dimenzije u jednom trenutku preklopile. Nedostajala mi je.
Tako blizu, tako moja.. A tako daleko. Ničija.
„..da si me ti držao za drugu.“
A nisam. Pustio sam je. Pustio sam je kao da nisam znao da se takvo nešto ne pušta.
U drugoj dimenziji, tako daleko, tako ničija.
Nedostajalo mi je čak i da me mrzi.
Prekasno.
