Već od ranog djetinjstva znala je šta želi biti kada poraste. A onda je naučila i zašto i kako ljudi rastu, stare i razvijaju se.
Rođena je 1948. u Tasmaniji, Australija. Bila je zaljubljenica u životinje i igrala se sa njima, a ta je ljubav odvela u bilogiju i zoologiju. Nakon završetka master studija napustila je svoj dom i otišla u na doktoratski studij na Cambridge, gdje je studirala DNK i bakteriofage za svoju doktorsku disertaciju. Bila je oduševljena izučavanjem DNK, shvatajući koliko je značajan za razumijevanje života. Međutim, kolege i profesori su je tada pitali samo jedno: “Šta tako lijepa djevojka radi na studiju biologije?”
Ne osvrćući se na komentare i seksizam prisutan u svakoj ćeliji njenih kolega, otišla je u Ameriku kako bi nastavila izučavati ono što je zanima i otkriti tajne za koje je smatrala da će pomoći čovječanstvu. Do 1970. se nije znalo kako izgledaju krajevi hromosoma, što je bilo veoma važno za razumijevanje funkcionisanja ćelija, ali i cijelog organizma. Ona se odlučila posvetiti detaljnom izučavanju toga kako bi pomogla naučnicima.
Otkrila je telomere, koji služe kao zaštitne kape hromozomima. Telomeri se sastoje od DNK i proteina, a ključni su za održavanje strukture hromosoma. Skraćivanje telomera je proces koji prati starenje, ali to je znatno manje izraženo kod onih koji vode zdrav život. Kako starimo, tak se hromosomi oštećuju, uslijed čega dolazi nepravilnog rada ćelija. To nekada znači i nastanak bolesti, a ponekad i uzroke smrti.
Međutim, to otkriće joj nije bilo dovoljno. Zajedno sa Carol Greider, kojoj je bila mentorka 1984. godine otkrila je enzim koji je zadužen za obnovu dužine telomera. Otkila je kako je zdrav telomer odgovoran za zdrav život i omogućavanje dugovječnosti. Previše njega vodi ka raku, a premalo ubrzava starenje. Ona je to opisala kao život na rubu. A nastavila se baviti izučavanjem uzročnika starenja i smrti. Vježba, san, život bez stresa i zdrava ishrana ključni za održavanje telomera zdravim. Sve to omogućilo joj je da radi na prestižnim univerzitetima i postane predsjednica američkog društva za citologiju 1998. godine.
Časopis Time uvrstio je 2007. na svoju listu 100 ljudi koji su oblikovali svijet onakvim kakvim je danas. A onda je 2009. godine dobila Nobelovu nagradu u fiziologiji i medicini, za otkriće kako ‘telomeri i enzim telomeraze štite hromozome. Troje naučnika riješilo je fundamentalan problem u biologiji kako se ‘hromozomi u potpunosti mogu kopirati i kako se štite od degradacije’, navedeno je u obrazloženju odluke.
To otkriće je stimulisalo razvoj novih terapeutskih strategija u liječenju zloćudnih bolesti i istraživanju procesa starenja. Ove godine je Nobelovu nagradu za istraživanje na temu obnove dijelova ćelija dobio Yoshinori Osumi.
Elizabeth je nastavila izučavati svijet oko sebe tražeći i dalje neotkriveno. Uvijek otvorena za saradnje, ali ipak oprezna poručila je: “Nemojte se plašiti da pitate ljude za pomoć, ali budite slobodni da ih ignorišete, ako se ne slažete s njima”.
