(Ljubav prema čitanju gradi se još od pelena. Ako roditelji čitaju djeci dok još ne mogu razumjeti sve riječi, djeca će glas koji im se obraća povezati s osjećajem ugode. Odlazak u biblioteku trebao bi se pretvoriti u svečani, obiteljski ritual)
Andersenov rođendan već odavno ne pripada više samo njemu. Dijele ga svi oni veliki i mali kojima je knjiga put i prozor u svijet, potreba, nadahnuće, prijatelj i utočište. Otkako se, već drugu deceniju bavim pisanjem i knjigama,pitaju me: Imaš li ti šta od tih knjiga? Kako djeci omiliti knjigu? Vole li djeca čitati? Zašto ne čitaju… Međunarodni dan dječje knjige pravo je vrijeme da se barem pokuša dati odgovor.
Jeste li se ikada osjećali usamljeni kao Pale sam na svijetu? Kao da oko vas nema nikoga tko vas razumije, kao da nikome niste potrebni…
Svi ljudi se ponekad osjećaju tako. Onda vam u ruke dospije neka dobra knjiga koja vas uključi u svoj svijet na čudesan način, kao kad se Alisa smanji i protrči kroz ključaonicu u vrt pun ruža. I više niste sami. Nemate vremena jadikovati nad svojom tugom. Istražujete, putujete, kroz pustinju i prašumu, u daleke svjetove. Knjige povezuju ljude na čudesne načine. Čine da svi oni koji putuju istim stranicama postanu bliski po svojim tugama, strahovima, mislima…Dobre knjige uče kako dobro uvijek pobjeđuje i kako se isplati biti radoznao, ljubazan, vrijedan, pošten…
Bajke govore o ljudima onakvima kakvi jesu pružajući im u isto vrijeme nadu da je kraj tek onda kada se završi sretno. Ako to nije tako – onda postoji još neko nepročitano poglavlje. Ljudima su bajke potrebne, neophodne. I odraslima i malima. Ovim prvim još i više. Knjiga hrani naše snove a čovjek ne može bez snova. Ne može, ako želi biti čovjek.
Prije nego se pristupi pisanju „ratnog plana“ kojim bi se knjiga kao trojanski konj uvela u grad zvani Djetinjstvo, treba podići kolektivnu optužnicu protiv onih koji su uveli previsok porez na knjige; protiv onih koji su osmislili popise lektira podilazeći izdavačima i nacionalnim interesima ne vodeći se činjenicom odgovara li djelo uzrastu i potrebama djeteta koje tu knjigu čita; protiv nastavnika koji su na velika vrata uveli teoriju književnosti u tumačenje lektira; protiv književnih kritičara koji ne ukazuju na stvarnu vrijednost djela.
Kako se može voljeti nešto čemu treba odrediti temu, ideju, opisati karakterizaciju likova, definirati motive i izvesti lobotomiju pisca istraživanjem toga o čemu je mislio dok je pisao? Pisaca je danas kao u priči, ali nam manjka aršina kojima se vrijednost tih istih knjiga mjeri pa djeca svoj čitalački ukus grade naspram onoga što im dolazi pod ruku zahvaljujući umješnosti prodavača. Način na koji se djeci knjiga danas nudi i prodaje tema je za studiju od najmanje deset poglavlja.
Nedavno sam pisala tekst u kome sam pokušala odgovoriti na pitanje gdje su djeca u BiH? Sudeći po odlukama Fondacije za izdavaštvo – nema ih. Ili nema onih koji pišu za djecu. Tako je i sa književnim nagradama. One koje se dodjeljuju za djela namijenjena djeci uvijek su barem upola manja od onih kojima se nagrađuju „odrasli pisci“.
Ako je knjiga uspjela ugledati police knjižare stavljajući svog autora na muke po troškovima objavljivanja, pitanje je što dalje s njom? Gdje su nam festivali, događaji, susreti koji knjigu slave?Ako ih i ima, postoje zahvaljujući nadljudskim naporima organizatora da sačuvaju barem malo onog dostojanstva koje knjiga za djecu zaslužuje.
Pisci su već odavno svrstani u skupinu likova iz mitova i legendi. Žive od snova, plaćaju snovima, putuju na gostovanja na Pegazu pa im ne trebaju putni troškovi, dijele knjige jer su ih proizveli besplatno, imaju viška vremena i ne bave se ničim ozbiljnim.
Vole li djeca čitati? Vole ali se to ne vidi. Sigurno bi im bilo lakše posegnuti za knjigom kada bi im reklame nudile i knjigu barem u onolikoj mjeri u kojoj im se nude grickalice, igrice, sličice…
Zašto djeca ne čitaju (više)? Zato što ih tome nismo naučili. Ljubav prema čitanju gradi se još od pelena. Ako roditelji čitaju djeci dok još ne mogu razumjeti sve riječi, djeca će glas koji im se obraća povezati s osjećajem ugode. Odlazak u biblioteku trebao bi se pretvoriti u svečani, obiteljski ritual.
Kao i zdravu hranu, treba im birati naslove koji će im potaknuti maštu, radoznalost, poučiti ih životnim vrijednostima, nagovoriti ih na istraživanje, uvjeriti ih da se isplati biti dobar. U tome bismo svi mi koji se bavimo djecom trebali postati saveznici. Djeca zaslužuju najljepše od onoga što im svijet može ponuditi.
Sve ono što se s ljubavlju i strpljenjem utka u njihovo djetinjstvo poslije se višestruko isplati. Kvalitetne knjige za djecu u tom su poslu nezamjenjive.
Piše: Jagoda Iličić