Nekoliko godina unazad preselila sam se u novu zemlju sa dvoje male djece. Uzbuđenje zbog novog početka brzo je zamijenila usamljenost – bez prijatelja, porodice, podrške. Pokušala sam meditirati, ali moj um nije mogao da se smiri. Shvatila sam da prisutnost ne mora nužno dolaziti kroz meditaciju.
Trebala mi je pokretna pažnja, nešto što će me nježno usmjeriti. Fotografija mi je uvijek donosila radost, pa sam ponovo uzela kameru, ne da bih napravila savršene fotografije, nego da bih primijetila male detalje oko sebe – sjenku na zidu, boju mora, teksturu običnih stvari. Ta jednostavna igra pažnje pomogla mi je da se vratim sebi, da budem prisutnija i da pronađem unutrašnji mir.
Nije potrebna skupa oprema ni posebna tehnika, samo petnaest minuta i volja da se pogleda svijet oko sebe drugačijim očima. Ova praksa mi je vratila pažnju ne samo na vanjski svijet, nego i na moje unutrašnje stanje, pomažući mi da bolje razumijem šta mi je potrebno svaki dan.
