Preosjetljivost kao posljedica strasti, žudnja kao posljedica strasti…put ka bolu sa jedne strane, a sa druge strane vatra koja održava u životu. Paradoks, zar ne?! Preosjetljivost prema životu nas tjera na preispitivanja i tumačenja svega što život nosi sa sobom i svega onoga što život čini. Koliko puta ste samo čuli upozorenja ili možda ljepše rečeno «savjete» da preosjetljivost nije dobra, da će vas odvesti u probleme. Hm…možemo li upravljati svojim emocijama? Šta je sa onim što se nalazi u duši i što nas čini nekako posebnim, drugačijim, sve one iskre i iskrice radosti koje zabljesnu na trenutke pa život učine potpunim, sadržajnim, nekako posebnim, ali i iste one iskre i iskrice koje nas nagone na suze i patnju? Suza krene i u radosti i u bolu , a svemu tome je «kriva» strast u nama. Kada slušamo naše vjeroučitelje o strasti se govori kao o kakvoj pošasti i svi bi da nas liječe od nje. Kada iščitate njihova tumačenja uplašite se na trenutak, oni nas ne vide kao dobre i plemenite, oni u nama vide đavole – demone. Da li je to iz razloga što imenica strast dolazi od glagola stradati, nastradati pa u želji da nas spasu bore se za naše izlječenje?! Istina je da u latinskom passio –strast znači stradanje, trpnju, međutim, istina je da vremenom negativan kontekst može da pređe u pozitivan. Želim da u svemu nađem onu trunku dobrog jer svijet u kome se trenutno nalazimo podobro se pokvario, rekla bih «ubajatio». Stoji kao hljeb u plastičnoj vrećici, nitko ga ne jede i počinje da buđa ili se toliko ubajati pa postane tvrd kao kamen, ne možete ga ni odlomiti. Tako i čovjek, vremenom nekorišten, postane hladan, bez emocije, njegov život postane rutina, nema šta taj plamen tu iskru da zapali. Sa čovjekom je kao sa stvarima, vremenom sve što se ne koristi, jednostavno se «ubajati» Zato nam je danas više nego ikada potrebna strast, strast koja nas pokreće, koja traži uvijek nove izazove u ljubavi, poslu i životu. U trenutnom haosu koji nas zasigurno vodi ka nekom novom životu, strast ka traženju izazova u ljubavi, buđenju emocija i osjećaja za partnera/partnerku, izazovu na poslu, istraživanjima i san možda o promjeni zanimanja, treba da bude naš pokretač. Strast za prirodom i otkrivanjem njene ćudi, strast za muzikom, dobrom knjigom, slikama, umjetničkim fotografijama, filmovima, modom, strast za sportom…Toliko pozitivnih i divnih stvari kojima se možemo sa puno žara posvetiti, a tamo neko nam govori o demonima, ma hajte molim vas, želim da živim baš kao i Vi, strastveno. Kada pročitam knjigu da ne znam gdje se nalazim, popijem čašu vina koje u meni probudi posebnu emociju, satima stojim ispred nekog umjetničkog dijela jer moji unutarnji treptaji to traže, slušam muziku koja probudi moje najdublje osjećaje, upoznajem ljude koji izazovu buru emocija i želju da zajedno možemo promijeniti okruženje. Da slobodno kažem prijatelju da ga volim i da se ne bojim njegovog odgovara jer u mom srcu stanuje ljubav i ima je sasvim dovoljno za cijeli svijet.
No, uvijek ima jedno ali…ako se i okliznite na putu strasti, boljet će malo ili možda malo više ali nije važno, osjećate bol, živi ste. Tesla, Vinsent van Gogh i Mozart kao i ostali veliki naučnici i umjetnici su živjeli život pun strasti jer drugačije nisu ni mogli, ne bi bili ispunjeni.
Zato ne brinite, na kraju i u najvećoj hladovini zabljesnu Vinsentovi suncokreti.
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
