Drama kojoj svakodnevno svjedočimo ne ulijeva sigurnost. Sigurnost za sobom povlači strah, a u strahu je teško pronaći izlaz. Na sreću, izlaz uvijek postoji samo nam je potrebno tog nečeg «malo više». Čehov je napisao «Prvi čin može da napiše svako, drugi pisac, a treći samo genije». E mi svjedočimo kulminaciji radnje u prvom činu. Obećanjima je doskočila pandemija te ozbiljno dovela u pitanje nama već znani scenarij – za sreću im je bilo potrebno tako malo. Baš kao u bajci o sretnoj princezi, mašti nema kraja. Dante je to divno opisao u Čistilištu:
«O, snago mašte, zbog koje ponekada
tako se zanesemo da ništa ne čuje duša,
čak ni ako hiljadu truba zatrešti tada,
ko li te pokreće kada se čudo ne sluša?
Tebe pokreće svjetlo što se na nebu stvori
samo ili po volji koja ga šalje da nas kuša.»
Nekada se sanjalo o princu na bijelom konju, a danas se sanja princ u crvenom ferariju. Vremena se mijenjaju, moral se mijenja, društvo se mijenja, ali prinčevi su uvijek prinčevi i glorifikaciji nema kraja. Prelijepa princeza Grej Keli, koju je Alfred Hičkok opisao kao «vulkan prekrivan snijegom» nije ni slutila šta sve uloga princeze nosi sa sobom. Koliko žrtve, odricanja, različitosti, pažnje, budnosti je bilo potrebno za «hendlovanje» svakodnevnih životnih situacija. I princeza Dajana je ušla na dvor mlada, naivna, čista u duši i sve što je željela jeste da voli i budi voljena. Maštala je o princu na bijelom konju ,a završila je baš kao što nam Dante kazuje:
«Kao što se razbije san sa novim svijetlim
zracima koji padnu na oči zatvorene,
pa se i razbijen trza prije nego što zamre sasvim,
tako se i moje maštanje sruši čim mene
obasja po licu svjetlo koje se mnogo jače zlati
od onoga na koje su svikle zene.»
Mašta i pusta želja nam zatvore oči. Materija pojede duh te «mašta duha» koja bi trebala da nas povede u neki drugi svijet, unutrašnji svijet, koji ni hiljadu truba ako zatrešti ne bi mogla utjecati na duboka osjećanja, viziju koju sanjamo, najedanput se nađe na zgarištu najnižih pobuda. Razvrat, blud i poroci su imenitelji materijalne mašte. Crveni ferari kao statusni simbol ne može nikada zamijeniti bijelog konja, ergelu, farmu, nepregledno prostranstvo, brisani prostor, slobodu. Na drugoj strani je sva skučenost prostora, zatvorena garaža koja smrdi na ulje motora, strah hoće li neko namjerno ošteti ili ukrasti ferari, na drugoj strani je robovanje mašini.
Prinčevi su dosadni tipovi, život sa njima prolazi u protokolima, ogradama, obzirima, zavisnošću, pod stalnom medijskom lupom. Samo se prisjetite vojvotkinje od Kembridža Kejt Midlton koja je samo sedam sati nakon porođaja imala obavezu da bebu prikaže javnosti što je zahtijevalo njen perfektan izgled. Reći ću Vam nešto kao žena koja se dva puta porađala, ni jedan porod nije lak i nijednoj ženi nije do javnog prikazivanja nakon poroda. Ovo je samo djelić obaveza koje kraljevski par ima. Vjerujem da mnoge žene tako nešto ne bi prihvatile.
Maštajte o stvarima, trenucima koje ne donose bol. Bajke kako kaže Italo Kalvino «putuju kroz vrijeme i prostor, prevaljuju stoljeća i kontinente, prolaze kroz društvene slojeve opisujući svaki put stazu uspona i sunovrata…» Bajke razvijaju našu maštu, donose nam jednu novu boju, čine naš život punijim, nekako jedrijim.
Hoću da maštam, da razvijam «duhovnu maštu» u kojoj stanuje red i mir. Za bajku mi nije potreban princ. Dovoljno mi je carstvo knjiga, muzike, slobode u kome ću biti neprikosnovena gospodarica. I u tom carstvu postoji bol ali ne ona koju vam zadaju drugi, to je bol koju zadajete sami sebi. To se može nekako i podnijeti.
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
