Posljednjih dana u regiji žena se našla u žiži interesovanja. U Srbiji je formirana vlada na čijem čelu je drugi mandat žena koja se izjašnjava kao gay. Da, konzervativna, zatvorena Srbija je iskoraknula i prihvatila ženu iz gay populacije za predsjednicu Vlade, a potom je mandatarka sastavila svoj kabinet u kome je 11 žena na ministarskim mjestima.
Možete li zamisliti takvu situaciju kod nas u BiH? Biću iskrena, ja ne mogu takav scenarij zamisliti za narednih pedeset godina. Kod nas žene dobiju svoj publicitet za Osmi mart, Dan zaljubljenih i uoči političkih izbora. Ova posljednja karika je odnedavno postala interesantna, Evropa je postavila svoj zahtjev. Evropa nas je okuražila da se glasnije borimo za svoja prava što zapravo izaziva potpuno konfuziju u meni. Grlate i vrlo aktivne su ženske NGO organizacije i uglavnom žene lijevog svjetonazora, one desno kažu da nemaju problem sa ženskim pravima. Ta podjela na «konzervativne» i «slobodne» mi zapravo najviše liči na odnos komfora i dostojanstva. Da se podsjetimo, riječ komfor potiče od eng. riječi comfort što znači udobnost, ugodnost. Ne smijemo miješati komfor i konfor. Riječ «konfor» je lat.porekla od riječi conformis i znači oportunizam, povinovanje tuđem mišljenju, uglavnom mišljenju većine. To što nam je udobno, ne znači da smo konformisti! Međutim, nisam sigurna da je ova razlika svima jasna i da se pojmi razlikuju i razumiju. Zašto? Pa zato što naše dame sa desnim političkim svjetonazorima kada dođu na funkcije ulaze u skupštinska tijela koja se tiču ženskih prava ali sigurno je da ih nećete nikada naći na ulici da javno iskazuju sve ono zašto se zalažu u parlamentima. One ne kisnu na ulicama, njih vjetar ne šiba, ne lomi im kišobrane, one ne trpe javna prozivanja. Sjede u svojim udobnim foteljama, slušaju svoje šefove i zadovoljno broje nule na svojim kreditnim karticama. Za sebe će reći da su uzorne majke, supruge, kćerke, a mi ostale kao da nismo sve to jer smo na ulici bilo da je kiša ili snijeg, jer se borimo za prava svih žena, mi ne razlikujemo da li je žena bijela ili crna, pod kojom je zastavom i da li je uopće pod zastavom. Mi se borimo za svaku ženu, za svaku djevojčicu, za svaku našu nenu.
Zbog čega je sve tako? Njihovi lideri (čitajte «šefovi») ne podržavaju priče o ženskim pravima, ne zanimaju ih pitanja koja su vezana za položaj žena u društvu, ti isti muškarci prihvataju žene u svoje redove samo zato što Evropa to traži. Surovo ali istinito. Nema ni u Srpskom parlamentu iskrenosti po pitanju mandatarke i ministarki, ali kako je Srbija duboko iskoraknula ka Evropi, ona mora da prihvati zahtjeve Evrope. Partije desne orijentacije su konzervativne i kod njih je jasno propisana uloga žene u društvu, ona ne može biti prva. Patrijarhat koga rabi desnica je nepravedan društveni sistem koji promovira dominantnost muškarca nad ženskim rodom. Nemam problem sa muškarcima koji žive u 18.vijeku, imam problem sa ženama koje su pristale da prate takve muškarce i izgube svoje dostojanstvo. Imam problem sa nerazumijevanjem i neznanjem, imam problem sa spoznajom da žena nije spremna da podrži ženu, imam problem sa ljubomorom i zavisnošću koja je izražena kod žena.
Volim udobnost ali dostojanstvo je uvijek ispred udobnosti. Ne smeta mi ni kiša, ni snijeg, ne bojim se osude onih koji ne misle kao ja jer mislim svojom glavom i poštujem svoje odluke. A da patim, patim…patim za izgubljenim vrijednostima, za dostojanstvom čovjeka, za kulturom, prirodom. Molim vas, vratimo se dostojanstvu, «ljudska bića mogu pristati na gubitak mnogih stvari osim jedne: vlastitog dostojanstva».
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
