Od malih nogu pamtim kako je odijevanje bilo pravi ritual u našoj obitelji. Kako se planski njemu pristupalo, kako je ženski dio obitelji išao zajedno kod krojačice Ljubinke i kako je baka bila ta figura koja je na kraju sve aminovala.
Tada je to bila mora za sestru i mene, uz stalno ponavljanje pitanja «zašto svi moramo ići na probu?» A onda, obavezno namćorenje na probi, «ovo mi se dopada, ovo mi se ne dopada, neću ovako…» i obavezne suze jer zašto mora biti onako kako se njima dopada, a ne kako mi želimo. Kada se sve to nakon 3 do 4 probe završi, kada haljina ugleda svijetlo dana, onda ide ono što se zove suočavanje sa svojim izgledom, zapravo sa svojim tijelom. Uvijek je u obitelji bio bar jedan kritičar koji bi bio nadglasan jer čuj, zdravlje i ljepota su se ogledali u punim obrazima i oblinama. Obavezan doručak, ručak uz kolač i večera su bili neizostavni obroci. I kako onda nemati obline koje kada dođu neke godinice uopće vam se ne dopadaju, a ne znate kako da ih se riješite. Dijete, dijete, dijete, puno odricanja, a učinak minimalan.
Suočavanje sa svojim tijelom je sudar sa predstavom o sebi i svojim mjestom u okruženju. Naše tijelo postaje objekt koji se posmatra i koji nosi određeno značenje, baš kao i ostali objekti. Zbog percepcije koju o svom tijelu imamo, naši stavovi o životu se mijenjaju. Na skali zadovoljstva krećemo se od nezadovoljstva ka polu-zadovoljstvu i potpunom zadovoljstvu. To nezadovoljstvo je jako opasno jer može izazvati duševnu bol, odvesti u depresiju ili bolesti tipa anoreksije i bulimije. U urbanim sredinama i velikim gradovima sve više je djevojaka koje izgladnjuju ne bi li postale manekenke i na taj način došle do novca i slave. Taj estetski doživljavaj tijela je nešto što stvara sliku o nama u našim glavama. Zapamtite, samo u našim glavama jer slika koju vidimo i ono što mi doživljavamo, ne znači da drugi vide isto što i mi i da na isti način objekt doživljavaju. Naše viđenje ide toliko daleko da počinjemo sa prilagođavanjem imaginarnoj slici koju smo stvorili. Prikrivamo ili pokazujemo dio tijela kako bi se dopali drugima, jer važno je dopasti se drugome. Otkuda ta potreba ? Jednostavno je, ako se dopadamo drugome, moguće je da ostvarimo njegovu naklonost, a možda uspijemo da zadovoljimo i neku od svojih potreba. U suprotnom, javlja se prava bol koja je simbol za ružno, neprihvaćeno, neprivlačno, izopćeno. Zato je važno da zavolimo sebe i svoje tijelo, važno je to samo-dopadanje. Naravno, ono treba biti sa mjerom, baš kao što sve treba da ima neku svoju mjeru, što nije ni malo jednostavno.
Početak formiranje ličnosti počinje sa prihvaćanjem sebe i svog tijela. Povučenost, anksioznost, stidljivost, agresivnost, velika ambicioznost, često su osobine ljudi koji su nezadovoljni svojim izgledom. A onda dođu neke godine kada svi ovi doživljaji splasnu i kada se fokusiramo na članove svoje obitelji. Onda obujemo cipele svoje obitelji pa krenemo sa usvojenim obrascem ponašanja. No, dobro je da se vremenom neke stvari mijenjaju , a sa njima i kriteriji, ali i dalje je važno učiniti sve da se dopadnemo drugome. Važno je lijepo izgledati. Važno je zavoljeti sebe i voditi računa o sebi, svom zdravlju i svom izgledu. Vrlo brzo dođu godine kada više nije važno kako vas drugi vide, već postaje jako važno da se dopadnete sebi. Kada ujutru ustanete i pogledate se u ogledalo, kažite sebi u stilu Duške Jakšić «dobro jutro ljepotice!» ili «frajeru, sjajno izgledaš!»
U životu ste puno toga prošli – od onoga što ne želite, ne volite do toga da je došlo vrijeme da možete raditi šta želite, šta volite i da vas pri tome ne bude briga šta će drugi misliti ili reći o vama. Možete li se snaći u novoj ulozi? Ja sam to posložila na sljedeći način – vježbam najmanje tri puta nedjeljno, na autofagiji sam ne zbog kilograma već zbog zdravlja, crveno meso konzumiram možda u tri mjeseca jedanput jer se poželim ćevapa, slušam svako jutro cvrkut ptica, to me opušta, svoj jutarnji ritual kafe ili čaja nikome ne dam i osluškujem svoje tijelo koje uvijek pošalje po neku poruku. I zbog toga sam sretna, naučila sam vremenom da slušam sebe. Dešava se da i dan danas uradim stvari koje ne volim ili ne želim ali toga je sve manje. I da, naučila sam da kažem NE!
Sa godinama sam naučila da volim sebe i da poštujem svoje želje i potrebe. I važno mi je da izgledam dobro ne zbog okoline nego zbog sebe, važno mi je da se osjećam dobro! Moje dobro je za moje okruženje velika sreća!
I na kraju, priznat ću Vam, obiteljski odlasci kod krojačice mi jako nedostaju, moj partner najviše na svijetu mrzi ženski šoping. A kada sami odlazite u šoping to nema onu draž gledanja, obilaženja oko vas dok probate, namještanja i nakon toga prepričavanja. Moje tijelo je samo moje , vaše tijelo je samo vaše i možete ga oblikovati kako god želite samo ako želite. Ne budite lijeni, u pitanju je Vaše zdravlje!
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
