Bio mi je potreban identitet.
Zavladala je histerija i svi oko mene su se ponašali po istom obrascu, a ja taj obrazac nisam imala, niti sam znala za njega. Nastala je u meni potpuna konfuzija, puno toga nisam razumjela, nisam tu sebe mogla pronaći. Zapravo, kada malo bolje promislim, uklapala sam se svojim šarmom ali ne i onim po čemu su oni bili jedinstveni. Na moju sreću, nitko to nije primjećivao. Njihova površnost, obuzetost sobom bi mogla otvoriti jednu drugu priču, ali o tome nekom drugom prilikom. Vremenom, koža mi je postala tijesna. Mogla sam da šutim kao što mnogi šute, moja baka bi znala reći «budite tihi». Da nastavim po nekom nepisanom opšte prihvaćenom obrascu, modelu, po preko noći postavljenim normama, onako kako palanačka javnost koja je postavila pravila, očekuje. Godinama me je mučilo to «budite tihi»? U njeno, u neko njihovo vrijeme, povučenost im je išla na ruku, pokazala se kao odličan model. Baka se trudila da izgradi imidž «nedodirljivih». S početka joj je to pošlo za rukom i sve je bilo onako kako treba – smjernost, lijepo ponašanje, uglađenost, uspješnost, ta neka uzvišenost je bila zaista vidljiva. Međutim, kako je vrijeme prolazilo što su njeni zahtjevi bili veći, otpor unutar obitelji je sve više rastao. Slika kojoj je težila bila je divna, bajkovita i hvala joj na tome. Trag koji je ostavila u meni je neizbrisiv. Ali kako to inače bude u realnom životu, želje su jedno, a mogućnosti su nešto sasvim drugo. Život ispisuje svoje stranice često ne mareći za posljedice. U nekom trenutku postavljate pitanje, tko je tu koga zajebao? Onaj koji je htio da kroz život prođe tiho ili onaj tko je bio željan pravog života? Filip Arijes u «Historiji privatnog života», prikazao je zajednicu kao «prisnu sredinu u kojoj se svi poznaju i uzajamno uhode, a van koje se prostire terra incognita, nastanjena nekakvim legendarnim likovima». Baš je sve tako, preko dana se svi srdačno pozdravljaju, u prolazu porazgovaraju, popije se poneka kafa na kojoj oni «prisni» obično ogovaraju one koji nisu iz njihovog miljea, a oni drugi, «prisno učtivi» uglavnom vode razgovore koji se tiču pijačnog barometra. To je učtivo, zar ne?! A onda padne mrak kada nestašluci izađu na vidjelo i eto materijala za «prisne» koji bi se sladili riječima i vješto ubacivali koje kakve pikanterije i one «prisno učtive» koji bi tražili način da prijatelj izađe iz problema. I to je tako išlo sve do trenutka kada su se probudili spavači umišljeni da su Bogom dani i da od njih zavisi poredak na zemlji. Uspjeli su da potpuno poremete istoriju mentaliteta zajednice, da privatnost učtivih na svaki način ukaljaju i presele u javnost jer nitko sem njih nema pravo na privatnost. Najedanput je privatno postalo javno i kako se očekuje kada zavlada fukara, privatni životi su postali javni. Da li se krstiš i kome se Bogu moliš, koju slavu slaviš, koga ljubiš, zašto nemaš djecu, sa kim se viđaš, šta jedeš, su postala javna pitanja što je nonsens. Šta fukara zna šta je nonsens?! Bogaćenje preko noći, tajkunizacija društva, urušavanje kulture, ruganje umjetnosti, obrazovanju, uplitanje države u privatni život proizveli su još veći jaz unutar zajednice. I šta je ostalo pojedincu – da bude ono što zajednica traži i da se odrekne sebe ili da se povuče u neki svoj svijet pa da sačeka trenutak kada se vukovi oglase da se i on oglasi ako za to vrijeme ne izgubi potpuno sebe? Kako Arijes kaže «…usamljenost je najstrašnije siromaštvo koje isposnik traži u znak lišavanja, u znak odricanja.» Vremenom, lišavanje je postalo obrazac ponašanja učtivih i vraćam se na pitanje «tko je koga tu zajebao?» Dobro je da moja baka danas nije živa i da ne svjedoči svom prostakluku ovoga svijeta. Dobro je što smo bili buntovnici, nešto od života smo okusili. Patnja nam je vjeran pratilac, ali kada znaš da osjećaš, da imaš emociju, da si živ, patnja ima drugačiji oblik. Identitet više nije važan, to je narativ kojim fukara vlada dušama nevinih i nesigurnih ljudi. Žao mi ih je, ali se moraju sami izboriti sa svojim demonima. Bojim se da će još mnogo vode proteći ovim prostorima dok se privatan život ne vrati u svoj domaći prostor.
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
