Kad muškarac voli žene, on je dostojanstven libidonozan gospodin, ali zašto žena, ako na isti način voli muškarce, prestaje biti dama te njezine moralno-etičke i sve druge osobine postaju upitne? Također, jeste li primijetili da se u manjoj mjeri promiskuitetnima smatraju oni koji potražuju plaćene usluge seksa (a to su oduvijek većinom muškarci) za razliku od onih koji su za to plaćeni (to su oduvijek većinom žene)? Kakav šovinizam! Krajnje je vrijeme za uklanjanje takvih stereotipa, pogotovo za žene od strane žena. Kada ćemo se, ako ne sada, pobrinuti da se u seksualnosti međusobno tretiramo jednakovrijedno muškarcima?
Drage moje čitateljice, kako sam kolumnu privodila kraju, tako je avantura pisanja ovaj put za mene bila zanimljiva psihoanaliza, uzbudljiva introspekcija, pa čak i dobrodošla retrospekcija kojom sam posložila par novih puzzli, osvijestila dio razvoja vlastite seksualnosti i zatvorila neka vrata svoje prošlosti. Veseli me ako će vas moje iskustvo educirati, a moji stavovi nadograditi vaše. Ne zaboravite da i dalje živimo u svijetu kojim vladaju muškarci (svi smo za to “krivi”, odnosno nitko nije kriv – to je naprosto potka evolucije) te da ponajviše o ženama ovisi promjena vezana za ravnopravnost spolova, a time i seksualnih manjina. Usput koristim priliku da pripadnicima LGBTIQ zajednice čestitam njihov Mjesec ponosa, pozovem na građansku toleranciju na svim razinama, u nadi da će odgođena lipanjska Povorka ponosa biti održana do kraja godine. Iznimno joj se veselim, kao i uvijek.
Vratimo se temi žena koje muškarce vole javno i multiplicirano, a koje spadaju u seksualne manjine, baš kao i LGBTIQ populacija. Postoje, naime, naglašeno seksualni ljudi – oni kojima se sve u životu vrti oko seksa i užitka te koji tome uvijek daju prednost. Postoje neseksualni ljudi – oni kojima se ništa u životu ne vrti oko seksa i užitka te koji tome nikad ne daju prednost. I postoje “normalni” ljudi koji seks i užitak balansiraju sa svime oko sebe. Potonji otprilike jednom tjedno prakticiraju seks te oko dva puta tjedno masturbiraju. Pridjev “normalni” namjerno sam stavila u navodnike jer u tu kategoriju spada većina ljudi.
Iz dosadašnjeg iskustva tvrdim da je prvonavedenih ljudi najmanje, a manjine su uvijek socijalno diskutabilne jer se većina s njima najteže poistovjećuje. Osobno pripadam prvoj kategoriji. Do svoje 30-e to sam vrlo rijetko komunicirala jer sam se pomalo sramila što me seks i užitak zanimaju više od prosječne žene i muškarca. U sebi sam pak sam bila u svojevrsnoj euforiji smatrajući da je to nešto fenomenalno, da mi je zbog toga život zanimljiviji, a zdravlje na visokoj razini. Međutim, ima to svojih mana.
Žene poput mene, naime, stoljećima nose stigmu zbog slobodoumnog gledanja na seks, iako većinu muškaraca to podsvjesno uzbuđuje. Činjenica da si muškaracima uglavnom predmet seksualnog promišljanja, može biti prednost za osobni marketing, ali nipošto dovoljno za normalnu integraciju u društvo i opstanak sam po sebi. Ako si naglašeno seksualna, ne znači da lakše nalaziš momka, da imaš kvalitetniji seks, da ti je bolje na poslu ili da si voljena jače od većine žena. Takve stvari ovise o tvojoj emocionalnoj stabilnosti koja je puno važnija za sreću. Naglašena seksualnost i jak libido mogu biti prednost u smislu mogućnosti svojevrsnog eskapizma u teškim životnim trenucima jer su povoljniji za zdravlje od ostalih “poroka”, pod uvjetom da se pazi na spolno zdravlje. Međutim, nije jednostavno egzistirati kad si na različitoj energetskoj vibraciji od većine. Tvoju seksualnu energiju neki osjete pa ju počnu osuđivati, a ti nisi dovoljno mizantropski narcisoidna da se posve izoliraš od neistomišljenika.
Seksualno slobodoumni muškarci ne nose stigmu poput žena
Prošli sam mjesec na nacionalnoj televiziji slučajno vidjela najavu za “in memoriam” emisiju o pokojnom hrvatskom glumcu Ivi Gregureviću u kojoj je jedan od njegovih kolega koji su ga dobro poznavali, između ostalog, rekao: “Volio je žene.” U podsvijesti mi je zazvonio alarm i upitala sam se kako bi zvučalo da neka žena za svoju kolegicu glumicu kaže: “Voljela je muškarce.” Kakvom bi ljudi smatrali tu glumicu? Kako bi se gledalo na njezinu kolegicu koja je takvo što izjavila? Bi li bio kompliment ili uvreda što žena o ženi tako razmišlja? Koliko uopće javnih žena u Hrvatskoj postoji za koje se, u nekoj ozbiljnoj emisiji na nacionalnoj televiziji, može reći “Voljela je muškarce”, a da to bez predrasuda prihvate ljudi oba spola i svih generacija?
Priznajmo sebi i ne budimo licemjerni: da je za neku glumicu netko rekao “Voljela je muškarce”, većina hrvatskog naroda pomislila bi da je dotična glumica bila upitnog morala, nikako dama. Jeste li među njima i ako slučajno jeste, dopustite si SADA toleranciju da to promijenite. Krajnje je vrijeme za uklanjanje takvih stereotipa, pogotovo za žene od strane žena. Kada ćemo se, ako ne sada, pobrinuti da se u seksualnosti međusobno tretiramo jednakovrijedno muškarcima?
Izjava “Volio je žene” odavno se pripisuje seksualno slobodoumnim muškarcima za koje se javno zna da su često upražnjavali svoju tjelesnu poligamiju i donjuanovskim flertovanjem sa suprotnim spolom naglašavali libido svih muškaraca svijeta, čak i onih aseksualnih. Takvo poimanje uvriježeno je još od socijalističko-komunističkih vremena, ali decentno prisutno stoljećima. Patrijarhalnom društvu pritom uopće nisu važne moralne ni etičke vrijednosti takvih muškaraca. Ne ulazi se u njihove poslovne sposobnosti i uspjeh, vrstu obrazovanja, bračni status, broj djece, kvalitetu kojom su obnašali roditeljstvo itd. Važno je samo da je muškarac koji si je dopuštao birati žene u seksualne svrhe – frajer. Djeluje moćno jer je imao trofeje i to ga čini kvalitetnim mužjakom među pripadnicima vlastitog spola. Suprotni spol također ga ne osuđuje; za neke žene on je Casanova, druge pak na njega gledaju neutralno. Kad muškarac voli žene, on je dostojanstven libidonozan gospodin, ali zašto žena, ako na isti način voli muškarce, prestaje biti dama te njezine moralno-etičke i sve druge osobine postaju upitne? Također, jeste li primijetili da se u manjoj mjeri promiskuitetnima smatraju oni koji potražuju plaćene usluge seksa (a to su oduvijek većinom muškarci) za razliku od onih koji su za to plaćeni (to su oduvijek većinom žene)? Kakav šovinizam!
I da se razumijemo. Ne smatra se ženu koja je spavala s više od 50 muškaraca promiskuitetnom samo u našim krajevima, nego i u većem dijelu Zapadnog svijeta. O islamskom Istoku da ne govorim. Jedino budizam ne moralizira i po tome je vidljivo da religija, zapravo, utječe na našu percepciju vlastite i tuđe seksualnosti. Iako većinu muškaraca seksualno privlači upravo takva žena, nikad je ne bi poželjeli za supružnicu, pogotovo majku svoje djece, o čemu sam puno pisala, a dio te problermatike obradila sam u YouTube podcastu pod nazivom “Slobodno progovaranje o seksualnosti ne znači da ste laki ulov”: https://youtu.be/7EEU3ibyGIc!
Moje iskustvo s velikim brojem seksualnih partnera
Jedna sam od rijetkih žena koja je imala natprosječno mnogo seksualnih partnera u svojim 20-ima i 30-ima, s obzirom na podneblje u kojem živim, odnosno kulturno naslijeđe kojem pripadam. Žene poput sebe nisam imala u svojoj obitelji niti među ljudima s kojima sam se družila. Ovo prvi put javno priznajem isključivo zbog ove teme. Privatno se nemam potrebu o tome povjeravati niti je ljudima s kojima se družim to bitno.
Također mi je odavno kod muškaraca prestalo biti važno s koliko su žena spavali. Važno mi je da broj ne bude manji od 10 jer s takvim muškarcima ne rezoniram najbolje niti me seksualno privlače (naravno, izuzetak se uvijek može dogoditi jer nove ljude srećemo dok smo živi). Volim kad muškarac ima seksualno iskustvo, valjda zato što ga i sama imam. Neobično mi je kad me svaki novi partner pita s koliko sam muškaraca spavala jer zaista ne znam točan odgovor. Kad sam jednom, na prijedlog prijateljice, sredinom svojih 30-ih, sjela s ozbiljnom namjerom da sastavim popis muškaraca s kojima sam imala nešto seksualno, počela sam se smijati jer sam shvatila da ih je bilo stvarno mnogo. Nekih sam se sjetila odmah, pogotovo onih s kojima je seks bio odličan, za neke mi je trebalo duže, a neki su mi se vratili u sjećanje tek nakon par sati pa i dana. Potonjih se vjerojatno ne bih nikad ni sjetila da nisam pisala popis jer su me vjerojatno emotivno povrijedili, a takve stvari nesvjesno potiskujemo.
Potom sam se pitala ulaze li u igru oni s kojima nije bilo penetracije jer meni je seks – međusobno oralno zadovoljavanje (za razliku od mišljenja Billa Clintona; sjetimo se slučaja “Lewinsky”), kao i zadovoljavanje prstima. Za mene seks može biti i kvalitetan flert; planirani susret u parku u kojem namjerno dodirnete njegovo međunožje, on poljubi vaš vrat i potom odete doma masturbirati, zamišljajući potencijalne scenarije u iščekivanju sljedećeg susreta. Sve to smatram primarnim dijelom seksualnog čina i ponekad može biti intenzivnije nego seks uživo. Ako niste u vezi i povremeno mijenjate partnere, važno je znati igrati se bez penetracije jer je zahvalnije za žensko spolno zdravlje, a i duže možete zamišljati scenarije prilagođene samo vama.
Glavni razlog zašto ne znam točan broj svojih muškaraca je taj što muškarci za mene nisu brojevi ni trofeji, nego prvenstveno prijatelji i ljudi s kojima sam decentno dijelila ugodne trenutke. O svojoj intimi nemam potrebu razgovarati ni s najboljom prijateljicom. Nakon 15-ak seksualnih partnera naprosto sam ih prestala brojati. Svaki novi kao da je prvi i sa svakim idućim prethodni postaju nevažni. S novima postajem nova ja i izgrađujem novu sebe. U posljednje vrijeme razvila sam teoriju da veći broj seksualnih partnera imaju osobe kojima u većoj mjeri trebaju promjene, a koje su si stvorile dovoljno slobodan životni stil da takvo što mogu realizirati. Tu spadaju i znatiželjne osobe naglašenog libida sklone eksperimentiranju. Danas partnere mijenjam puno rjeđe nego u mlađim danima jer sam se posve iživjela. Također, seks van ljubavne veze više me ne zanima, ali i dalje smatram da ljubav u vezi može biti odvojena od seksa. Ne moramo uvijek voditi ljubav – ponekad je dobro odvojiti se od emotivnih uloga te koncentrirati se ne tjelesnost i međusobne seksualne želje.
U 21. stoljeću žene će otvorenije pitati za seks, za razliku od prethodnih stoljeća
Kad sam u srednjoj školi prvi put čula pjesmu Bijelog dugmeta “Ovaj ples dame biraju” koju smatram jednom od najboljih blues pjesama ovog podneblja na našem jeziku, obuzeo me val optimizma. Oduvijek sam radije voljela odabirati nego biti odabrana, iako toga nisam bila svjesna. Znala sam i da sam dama, ali nisu me učili da dama može prva prići, pa i otvoreno pitati za seks. Te finese učila sam postepeno i instinktivno sama. Priznajem da sam se izvještila i da je samoučenje bilo uzbudljivo.
Dame do sad možda jesu uglavnom birale, ali jedino u smislu da im je prije toga nešto bilo ponuđeno. U 21. stoljeću stvari se vidljivo mijenjaju – sve više počet ćemo prilaziti prve i otvoreno pitati za seks, pritom se ne osjećajući manje damama. Čekanje muškarca da priđe i započne zavođenje postaje stvar prošlosti. Ženskom inicijativom moderna seksualnost dobiva novu dimenziju kakvu nikad nije imala. Divno mi je vidjeti samosvjesne žene koje u seksu točno znaju što žele i s takvima mi je u životu sve lako i protočno, s puno razumijevanja jer naglašeni libido potiče vedrinu i optimizam u ljudima koji jednako rezoniraju.
Kleopatru, Madonnu, Angelinu Jolie i slične “žene osvajačice” nikad nisam osuđivala, baš kao ni njihovu potpunu suprotnost kao što su tradicionalistkinje koje cijene brak i obitelj te su imale samo jednog seksualnog partnera (mogla bih ovdje navesti neke “uzorne” Hrvatice, ali ipak neću). Međutim, one nas jesu osuđivale i još uvijek to čine. U toj netoleranciji je velika razlika. Kad konzervativne žene prestanu, javno i privatno, osuđivati liberalne žene koje su imale puno muškaraca smatrajući ih promiskuitetnima, možda će ih prestati osuđivati i muškarci. Navijam za takvu toleranciju. Za nju se već dugo argumentirano borim kroz Seksoteku te cijenim sve koji to podržavaju. Da bismo se poštivale i davale pravo na seksualnu slobodu jedne drugima, trebamo i same postati slobodne, odnosno samostalne u ideološkom, financijskom i svakom drugom smislu. (Ovom prilikom preporučujem vam seriju “Mrs. America” koju upravo gledam, a koja progovara o ženskom feminizmu u 70-ima). Osobno sam oduvijek samostalna, iako je put bio trnovit. No, ako sam mogla ja, uvjeravam vas da može svaka. Važno je da saznamo na koje načine možemo utjecati na bolji svijet. Trebamo osvijestiti i da imamo pravo biti seksualne onako kako želimo, a ne kako nam nalaže društvo. Smijemo birati svoj plijen. U isto vrijeme možemo biti fakultetski obrazovane, raditi ono što volimo, biti kvalietne majke, kćeri, sestre i sve ostalo.
Žene koje su bile s mnogo muškaraca dio su naših života, iako vrlo rijetke pojave koje prkose ustaljenim konvencijama. Upravo takve česta su tema holivudskih blockbustera u kojima većina ljudi uživa, iako nisu u potpunosti svjesni da svi tako možemo živjeti ako poželimo. Dat ću vam primjer moje generacija ‘78./'79. Dok sam ja istraživala svoje seksualne granice i uvijek nešto eksperimentirala s novim ljudima koji su me intrigirali, većina ženskih osoba moje generacije ulazila je u brak i počela imati djecu. Sve je to normalno ako nas čini sretnima. Dok sam ja njihov život u to vrijeme smatrala pomalo dosadnjikavim, one su moje pustolovine vjerojatno smatrale suvišnima. Danas je stvar vrlo slična – dok su one sretne sa svojim supružnicima i djecom, ja sam naučila biti sretna u svom soliranju. Vjerojatno one ponekad požele biti solo i na par dana pobjeći od svoje obitelji, jednako kao što ja ponekad poželim imati stabilan brak i djecu. Ali svemir nam daje ono što rezoniramo, što u dubini duše želimo i po što smo, zapravo, došli na ovaj svijet. Slučajnosti ne postoje; sve je veliko učenje koje može postati zanimljiva igra ako joj se ispravno prepustimo.
Najvažnije je kako SADA rezoniramo, što želimo primiti i što smo spremne dati. Pravom čovjeku koji osjeti vašu energiju, vaš broj partnera bit će prednost jer će znati da ste, nakon svih iskustava, odabrale upravo njega.
Preuzeto sa: femina.hr
Piše: Marina Krleža
