Juče sam raskinula sa dečkom. Nisam mogla više da podnesem njegovu hladnoću. Nije me volio, to je jasno. Kad voliš nekog, želiš da budeš s njim, želiš da dijeliš s njim trenutke, tajne, događaje. Kad nekog voliš ne uslovljavaš ga da mora da se promijeni, da se prilagodi, da se odrekne, jer nije dovoljno dobar. Kad nekog voliš, voliš ga takvog kakav je, nesavršeno savršenog. Raskidali smo i ranije, ali sam mu se uvijek vraćala. Znam da zaslužujem bolje i da to nije to, ali se tješim, s njim ću biti samo dok ne naiđe neko bolji.
Raskid je bio mučan kao i svi do sad. Uvijek misliš da je sad zauvijek. Čim smo se rastali, obrisala sam suze i otišla u najskuplju radnju u gradu. Jao kakve sandale…moćne, crne, za ženu koja zna šta hoće. Visoka štikla, firmirane. Super, izgledaju tako skupo… Možete li mi dati br. 38 da probam? Hm, treba mi nešto gore, ne mogu u ovoj majičurini probati sandale… Ha! Evo je haljina, firmirana. Mala, crna haljina. Pa kome to ne treba? Čitala sam negdje, svaka žena mora da ima makar jednu malu crnu haljinu. A ova je baš, baš top. Imam par crnih haljina kući, ali nekako su stare. Treba mi nova. Ej, vid’ ovo, ima i tašna uz sandale! Ekstra!
Gledam se u veliko ogledalo u radnji. Izgledam fenomenalno. Izgledam uspješno. Nezavisno. Samouvjereno. Dajte mi sve. Cipele, tašnu, haljinu.Imam gratis 30 maraka? U pa divno… vi ste divni… osjećam endorfin kako mi kruži venama. Presrećna sam. Dajte mi onda i one cipele, gledala sam ih prošle sedmice. Kako je dobro biti ja! Kako je dobro biti mlad, lijep, srećan! Vidjeće on šta je izgubio.
Radim u državnoj firmi. Plata je, malo je reći, osrednja. Živim u malom stanu, 40-ak kvadrata. Imam stambeni kredit i kredit za auto i kredit za nešto, više se uopšte ne sjećam šta, ali je baš veliki. Imam tri-četiri robna kredita, za cipele, za tašne, za naočare. Imam beskonačni minus na tekućem računu. Nekoliko puta sam dizala one revolving kredite, ugušiše me rate, dignem novi pa produžim rok otplate. Ne mogu zbog računa i rata kredita da živim ko pas.
Foto: g-stockstudio / Shutterstock.com
Kupujem bjesomučno. Kad sam tužna, sama, kad više ne znam ko sam.Kad se on ne javlja cijeli dan, kad nemam s kim da prošetam, kad me nazove i sa mnom priča onim hladnim, nezainteresovanim glasom. Kad mi kaže kako sam prejadna, kako ga nerviram, kako moram da se potrudim i da me nikad neće oženiti ako nastavim ovako. Kad neće da se pojavljuje sa mnom u javnosti, kad ne da da okačim sliku na instagram. Kad krije da smo zajedno, kad se ponaša kao da je slobodan. Kad me omalovažava pred drugovima, rodbinom, nepoznatim ljudima. Kad sam sama sebi jadna.
Kupujem svašta. Uvijek mi nešto treba. I kupujem kad su sniženja, a stalno su neka sniženja. Trudim se da izgledam fenomenalno, kad mi je najteže, namontiram se, platim profesionalno šminkanje i frizuru i potrudim se da me on sretne. Jer to što ne želi da bude sa mnom, to je zato što mu nisam neodoljiva. Moram mu biti neodoljiva.
Nisam dovoljno mršava. Trudila sam se, majke mi, nema dijete koju nisam probala. Kupus dijeta, dijeta po krvnoj grupi, dijeta na voću, dijeta po mjesečevim mjenama… neće kile dolje, nema Boga. Smršam dvije kile i vratim ih u roku od odmah. A one oko njega, ne razumijem od čega žive, koliko su mršave. Vjerovatno ništa i ne jedu. On kao kaže da imam super liniju, al’ ja mislim da samo neće da mi kaže jer mu nije stalo. Baš ga briga kako izgledam. Bože, pa što mu toliko nije stalo?
Moram da nosim visoke štikle, tako izgledam mršavije. Ali moram da imam i nekoliko cipela, sandala i papuča „na ravno“ jer ponekad imam takve bolove u nogama i u kičmi da je to neizdrživo. Tako da sam neki dan kupila četiri para obuće u onoj radnji što se zatvara. Nisam mogla vjerovati kako sam dobro prošla, žena me je zvala da mi kaže da zatvaraju i da dođem što prije jer ona zna da ja volim dobre cipele. Stvarno, svaka joj čast.
Foto: Sergey Nivens / Shutterstock.com
I taj moj posao… smučio mi se. Jedno te isto godinama. Niko te ne cijeni. Nema šanse da ćeš napredovati ikad. K'o onaj siroti hrčak u krugu, trčiš, trčiš, a nigdje ne stižeš. Dođem ujutru na posao, nije mi ni do čega. Samo gledam u telefon, hoće li on nazvati. Juče se nije javio. Stoka. Možda neće ni danas. Ne mogu ja ovo više, majke mi. Ne mogu. Ovo je jedan pakao bez kraja.
Na pauzi odem u obližnji šoping centar. Šetam hodnicima, kao nezainteresovano gledam butike. Bože, što je sve ovako skupo… čekaj, evo sniženja. Kupiš dva dobiješ treću besplatno. Ajd’ da vidim… Wow, vidi ovu haljinu, sad je 40% na sniženju. Probaću i ove farmerice, prelijepe su. Treba sebi da uzmem jedne ovakve uske farmerice, to uvijek treba. Na kasi žmirim i zaustavljam dah dok prodavačica izgovara cijenu. Ajd’ dobro… par stotina maraka gore-dolje. Ko ga šiša. Život je jedan.
Dođem kući, još sam ok, bolja sam, ljepša sam, mogu sve.
U ormaru nema mjesta više nizašta, ali nije to zato što ja previše kupujem, nego zato što mi je ormar premali. Stvarno je premali. I soba mi je premala. I stan. Treba mi veći ormar, onaj američki. U stvari, sanjam da imam onaj walk-in ormar. To je hit na instagramu. O, kako zavidim svim onim ženama što imaju sobu-ormar… pa uđu unutra, izvale se na onu prelijepu ležeću fotelju u boji dijamanta i onda gledaju sve te Chanel i Louis Vuitton torbice, Prada cipele, Gucci majice i kaiševe, uredno složene kao na filmu…
Posle sat vremena, ponovo sam nikakva. On me ne voli. Niko me ne voli. Umrijeću sama i jadna.
Foto: urfin / Shutterstock.com
Nikako mi nije jasno otkud mi toliki minus na računu? Kako god se saberem i oduzmem, ne znam gdje sam to potrošila. Joj da… ljetovanje u Turskoj. Pa vikend u Mađarskoj. A u Budimpešti sve jeftino. H&M, Zara, C&A, Mango… kako sad da ja ne kupujem kad sve druge žene iz autobusa kupuju? Nisam baš pametna ako tu gdje je sve jeftino ne kupim brdo stvari. Štediću kad se vratim. Kod nas ionako nema šta da se kupi.
Vikendom izađem u grad. Napucam se i čekam da stoka naiđe. Baksuzčina jedna. Nek crkne kad me vidi, nek vidi šta je izgubio!
Ponekad on naiđe. Ponekad se pomirimo posle nekoliko dana. Ako ne naiđe, vratim se kući jadna i ucviljena. Pripita i tužna, gledam svoje nove cipele, svoju novu haljinu i dođe mi da sve zapalim zajedno sa mnom. Moj život nema smisla.
Sutradan se nekako fizički zakrpim. Isplačem se drugarici na ramenu. Obećam sebi da ću od sljedeće plate početi da štedim i da ću zakrpiti taj minus. Ne mogu sad da počnem da štedim, ide jesen, trebaju mi cipele.Niko više ne nosi onaj model što sam kupila proljetos, tačno se vidi da su od prošle sezone. Srećom, mogu ih uzeti na rate. Jeste da mjesečno već plaćam četiri rate, ali dvije će isteći za tri mjeseca tako da sigurno mogu. Na kraju krajeva, svi tako žive.
Foto: Halfpoint / Shutterstock.com
Ponekad osjećam da je u meni toliko ogromna rupa da je ne može popuniti ni more ljubavi. Ne znam kako je nastala. Ne znam kad je krenulo nizbrdo, bila sam srećno dijete, pobogu… šta se ovo desilo sa mnom? I kako sam od svih ljudi navukla na sebe njega, kretena, nesposobnog da voli ni sebe, ni druge. Mora da nešto debelo nije u redu sa mnom.
I tako, iz dana u dan, zatrpavam rupu tonama odjeće, obuće, nakita, torbi…. što više trpam, ona sve veća. Provali iz nje nekad tuga u hektolitrima, tuga me preplavi, depresija danima ne odlazi. Obećam sebi da ću biti karakter. Trpim par dana, ne kupujem ništa. I onda zaboravim. Čim se malo uzdignem, zaboravim šta sam obećala. A i stigne nova kolekcija. I to sve ono što ja baš volim da nosim. Sve ono u čemu ću biti srećnija.
„U zadnjih desetak godina, objavljeno je više radova koji pokazuju kako antidepresivi iz kruga selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina mogu značajno pomoći u procesu liječenja osoba s kompulzivnim kupovanjem. S obzirom da ovi lijekovi djeluju s uspjehom kod osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a i drugim poremećajima koji imaju naglašenu kompulzivnu komponentu (kao patološko kockanje, kompulzivno seksualno ponašanje), uspjeh postoji i kod liječenja kompulzivnog kupovanja. Vrlo je važna i komponenta psihoterapije, a generalno se preporučuju kognitivno-bihevioralna terapija te psihoanalitički oblici psihoterapije.“ (Izvor: www.cybermed.hr, Doc. dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., Klinika za psihijatriju, KBC Zagreb)
