Ne, ni noćas te nije voljela…
Plesala je, pjevala, osjećala se slobodnom…
“Život je lijep” govorila bi i dizala čašu visoko nazdravljajući… ljudima, a u sebi bi nazdravila prošlosti.
Divna je bila, da si je samo vidio. Shvatio bi da je najvrijednija titula ovog svijeta zvati se njenim muškarcem.
Oduzimala je dah, izazivala ljubomoru drugih žena… bacajući ih u svoju sjenu.
Izvlačila osmijehe drugih ljudi, dizala ego muškarcu svakom kad ga pogleda, a onda ga lomila jer bi istog trena prestao da postoji za nju.
I niko, nije umio kao ona da laže, ne druge već samu sebe.
Tamo negdje oko ponoći i stranci su tvoje lice imali, kao ti gledali i kao ti se smijali…
Tražila je pogledom tebe, a znala je da te neće naći.
Zna ona da nikad nisi tamo gdje trebaš biti….
Navikla je, godinama već da tvoje ruke u ponoć budu oko njenog struka.
Navikla je na tvoj glas…
Tvoj miris…
Tebe.
I možda te zaista nije voljela. Možda je preboljela. Možda i nije lagala po prvi put.
Možda to i nije ljubav, već godine. Stara navika, koja je od ljubavi jača…
I u što čovjek da joj vjeruje…
Znajući da niko kao žena ne može da odglumi da je “Preboljela”.
