“Nemam snage više bilo šta objašnjavati, isuviše si na svoju ruku…” – govorio je pakujući stvari u torbu i završavajući svaku dalju priču. Dok se hvatao za patike čim prije da ih navuče i ode, ja sam se hvatala za vazduh i ponos što je visio tu negdje. “Idi, kad želiš biti kukavica. I kad me lažeš i ne znaš da cijeniš. Iza tebe red je onih koji bi to rado činili!” – rekla sam i zalupila vrata za njim. Nisam sigurna ni da me čuo do kraja, jer je u liftu nastavio obuvati se, ni ne okrećući se za mnom. Bilo je to prvi put da me neko ostavio uplakanu i prvi put da ne prepoznajem sebe.
Bog će znati zašto sam tako snažno bila ubijeđena da me on ne može razočarati. U životu te i mogu razočarati i povrijediti samo oni koji su ti važni. Na ostale se odmahne rukom. Prosto. Možda jer smo on i ja nešto što se desi jednom u stotinu godina. Jednom u stotinu godina, kunem se. Vidjela sam to po pogledima svih koji zastanu s nama i na 5 minuta i u osjećaju koji imamo dok ležimo jedno pored drugog… Po razgovoru kad nas niko ne razumije i pažnji koja ne umara. “Ovo je falilo sve ove godine…” – Tome. Samo ne znam u kojem smo trenutku to prestali cijeniti? Neko na ovo čeka cijeli život i ne doživi. Neko, evo, na banalnim početnim stvarima padne i propusti…
Kroz 20-tak minuta začulo se zvono na vratima. “Otvori, ja sam…” Vratio se. “Nisam te želio rasplakati i ako mi je ikad i palo na pamet da te mijenjam, nikad to nisam. Gdje ću naći još jednu takvu? Ludu kad treba, pametnu i nježnu gdje trebam i ovako moju… Još ih ovom zemljom korača koje bih htio imati, ali…”
– Tad sam otvorila vrata. “Još ih ima koje bi htio imati?!” – kazala sam otresito.
“Imati, pa kad za mjesec, da su i najbolje, dosade, shvatiti da je samo jedna bila i ostala ona najbolja po mene. I kad se svađamo da nas oboje mrzim, i kad bih otišao bilo gdje gdje nisi, i kad si kao dijete nerazumna i ljubomorna – i tad. Jer se svi drugi trenuci s tobom ne mogu mjeriti ni s jednim drugim mirom koji sam ikad osjetio u sebi. Samo mi je do grla svake naše prepirke i svađe.”
Dobro sam znala o čemu priča. Svaki od njih pokušao me je promijeniti i smiriti. Jedino on to nije htio, a jedini je uspio. Nije bio jedini što je htio život sa mnom. Neki su jedva čekali i još čekaju da nas dvoje krenemo suprotnim stranama. Samo sam ja vidjela njega kako dolazi s posla pola sata ranije u naš stan, jer me poželio i sebe kako mu s vrata postavljam stotinu i jednu upitnu rečenicu želeći odmah da čujem kako je prošao dan…
“Isuviše sam na svoju ruku, u pravu si. Ali da sam na tuđu, kao toliko njih, da li bi me uopće ikada i zavolio? Planem u sekundi, tvrdoglava sam i prečesto naporna. Ponekad sam nerazumna i nepovjerljiva do te mjere da te guram od sebe. Ali sam sigurna da te i u trenucima kad oboje mrziš niko ne drži jače za ruke. I kad okrenemo leđa jedno drugom, pazim ti ih krišom gledajući. Ako me možeš podnijeti takvu, obećavam da će nam svaki dan biti kao jutro kad pijemo prvu kafu sa čokoladom. Do grla je i meni, ali je valjda važno da greške ne ponavljamo. Pa, još se upoznajemo.” – kazala sam gledajući ga u oči, uplašeno, ali sigurna u ono što govorim…
Nije ništa kazao na to. Možda ni sam nije bio siguran želi li još tragati za nekim svojim ili ga je pronašao i u godinama što dolaze oblikovat će i dopunjavati ono drugo. A možda mi je i njegov zagrljaj rekao sve… U životu zaista postoje situacije kada je najbolje prešutiti. I pustiti da srce uradi šta ono hoće. Prva i posljednja misao pred san i okretanje tog jednog broja kad ti se nešto desi – kažu više od ijedne riječi, analize i bilo čega za šta se čovjek hvata kad postane teško… A ponekad mora i da je teško, zar ne? Samo je važno pronaći nekog s kim i kad je teško bez imalo premišljanja ostaješ uz nega. Jer gdje ćeš više bez njega..
