Nikad nisam znala u koju fioku tebe treba da smjestim – onu koja je puna promašaja ili tu u kojoj su moji najsretniji trenuci, gdje si najveća ljubav.
Piše: Azra Bajraktarević
Čak ni sada, kada sam sve bliža jednoj deceniji koliko te volim, ne znam da li si bio neko koga nikada, ja ovakva, nisam smjela sresti ili sam ja baš ovakva, trebala te noći izaći iz stana u lokal gdje niko ne ide i koji se, tragikomično, zatvorio odmah nakon što sam tebe srela. Srušen je i na tom mjestu danas nema ni tragova da je nekada tu bilo jedno sretno društvo. Da su se smijali životu u lice i prkosili svakoj ludosti i monotoniji. Ne znam ni je li možda i bolje tako. Premda te u glavi ima samo više kako vrijeme prolazi, bar se u ovom gradu i u tuđim glavama briše naš lik… Jer možda je i bolje tako, sada kad polako shvatam da jedino kašike zablude još niko nije uspio da svari. Sve manje danas se plašim laži i prevare, jer si mi ti pokazao da živim u tom vremenu. Ja sam bila ta koja je pokušala oboje uvjeriti da ne mora tako da bude. A bilo je, svaki put. Sa nama.
Izlazeći iz taksija koji je, po navici, uvijek stajao kod moje zgrade na raskrsnici gdje si me nekada čekao da otpočnemo svoju priču i koja i godinama poslije miriše samo na tvoje korake, po drugi puta u životu iz Casina sam začula neku pjesmu. Moj život je zbilja kao film, samo još nisam sigurna kojem žanru pripada. Kunem se, ponovo je krenulo da “cilega života ja sam tija samo nju, da do njenog srca nađem put…” Samo, ovog puta ispred mene nije stojao neko drag, u plavoj dukserici sa kapuljačom na glavi i ruksakom na leđima. Bio je neko koga sam odmah tog časa znala da ću pozdraviti i reći da ovo ipak ne bi išlo.
I znaš koje dvije riječi sam tako glasno poželjela večeras vrisnuti, toliko da me cijeli ovaj grad čuje, dok je iza mene sve tiše, a glasnije, pjevao dobri, stari Oliver? Ne. Nisu “volim te”. I nisu uopšte damske, kakva sam oduvijek nastojala biti. Znaš koje su? – JEBI SE!
JEBI SE što sam zbog tebe izgubila sebe.
JEBI SE što si uvijek bio u svakoj mojoj pjesmi, napisanoj riječi i svemu što volim i što me toliko boli, a nisi zaslužio naći se ni na zajedničkoj masovnoj fotografiji zbog svih suza koje si mi priuštio.
JEBI SE za svaku izrečenu laž u koju sam ti povjerovala i što zbog tebe više nikome ne vjerujem.
JEBI SE što sam te naučila opravdati bolje i od tebe samog kad zgriješiš i naivno sebe uvjeriti da će sve ovo jednom biti dobro.
JEBI SE zbog svakog muškarca kojeg sam bez pola razmišljanja ostavila zbog tebe.
JEBI SE zbog svake djevojke koju nisi znao propustiti zbog mene.
JEBI SE i zbog nje i svih ljudi koji su mi govorili da sam luda što ti vjerujem i prelazim preko svega.
JEBI SE zbog svakog vraćanja dotjerane sa vrata i uplakane zbog onog što sam slučajno vidjela preko glupih društvenih mreža.
JEBI SE zbog onog užasnog osjećaja u stomaku da ću te izgubiti, iako te nikad ustvari nisam ni imala.
JEBI SE što nam ustvari nikada nisi znao ni dati jednu iskrenu šansu.
JEBI SE za svaku hladnu i otresitu riječ.
JEBI SE za svako moje “još samo ovaj put”.
JEBI SE zbog svakog dodira za koji sam željela da nikad ne prestane.
JEBI SE za svaki zagrljaj koji nisam dobila kad mi je najviše na svijetu trebao.
JEBI SE što s tobom nikad nisam znala na čemu sam i šta me čeka sutra.
JEBI SE zbog svakog trenutka kada sam zaboravila svoju vrijednost.
JEBI SE zbog svake poruke i poziva koje sam čekala, a nisam dobila.
JEBI SE što si uvijek znao da bih učinila sve za tebe i da mi mnogo nedostaješ, a nisi napravio ništa.
JEBI SE zbog svake neprospavane noći što sam znala da si s nekom gorom od mene koja će proći za tren, a ja ću, nažalost, ostati nepomjerena sa mjesta.
JEBI SE i zbog straha što znam da nikad više ovako i ovoliko neću znati da volim.
JEBI SE i što me ovoliko boli što smo jedno drugom bili “svašta” i što su svi na svijetu, sem nas, barem jednom u životu iskreno pokušali, pa makar već sutra pali.
JEBI SE najviše što bih opet birala tebe pored svih. I prije svih.
Jebi se.
