Čitala je njegove riječi, pisane drugim ženama. Tražila je… ni sama ne zna što? Pitala se gdje prestaje stvarnost i počinje fikcija i koliko još u njemu ima otrova s tuđih usana, tuđih dodira, tuđeg… svega?
Nije pronašla odgovor. Samo ju je boljelo.
Ne zna zašto ju je boljelo. One su odavno prošle. Ili je samo on sam sebe uvjeravao u to? Jer svakom ih je novom pričom oživio. Oživio i njihovu moć koju su nad njim imale. Kao utvare koje je stalno prizivao nazad, da ga muče, da ih okusi, da ih iznova ljubi i spava s njima.
A ona je stajala po strani, dok je on vodio ljubav sa svojim demonima. Čekala ga je. Uporno ga je čekala. Mislila je – proći će. Ali nije prolazilo.
Puštao je da stvarna žena i stvarna ljubav i savršenstvo koje su stvarali kad bi se njihova tijela dotakla – umiru u iščekivanju, dok ga demoni koji su ga boljeli i slamali dobivaju cijelog.
I onda se začudio kad je samo otišla.
Kad je spakirala ono malo vlastitih snova i mnogo previše ljubavi prema njemu i jednostavno otvorila vrata stana, koji je trebao biti njihov, ali očito nikad nije bio i otišla u noć.
Postala je samo još jedan njegov demon s kojim je vodio ljubav.
Još jedan djelić mozaika, te njegove savršene žene koja postoji samo u njegovoj glavi i koja će ga s vremenom izludjeti. Možda je ipak u svom porazu – pobijedila?
Napisala mu je:
“Oprosti što to nisam mogla gledati. Ja sam voljela stvarnog muškarca, sa svim njegovim manama i vrlinama, sa svim demonima koje je nosio pod svojom kožom i koji su mu plesali po duši. A ti? Ti si bio zaljubljen u svoju iluziju ljubavi. Prosipao med i mlijeko tim svojim savršenim usnama, a svime što si radio – ubijao si me.
Moj a zapravo tuđi.
Ni ne slutiš koliko sam se puta pitala, koga zapravo ljubiš dok su ti usne s mojima spojene? S kojom od tih svojih izgubljenih ljepotica spavaš? Čija sam zamjena?
Dala sam ti sve, bez rezerve. Voljela sam svu tvoju bol i svaku pukotinu tvoje duše. Liječila sam tvoj zatrovani um, bolje nego bilo koji viski. Došla sam neprimjetno, da bih svojom dušom i svojim tijelom pokrpala sve što su druge slomile u tebi.
I sve sam to radila.
Kad si ulazio u mene, dočekao te topli okus doma jednako kao i strasti. Dok si svršavao ostavljao si svu svoju bol u meni i svaki put izlazio lakši za teret ili dva. Sve su to moja njedra i moja bedra podnijela. Sve sam to nosila sa sobom, jer sam te voljela.
A onda sam shvatila da nije dovoljno. I odlučila sam da neću ubiti sebe kako bih spasila onog kog je nemoguće spasiti, iz prostog razloga što ne želi biti spašen.
Ti si svoj čemer i svoju tugu i svoj viski i svoje cigare i svoja pisanja i svoje zablude i na koncu svoje demone, volio više no što si ikada volio nas.
A sad nas oplakuješ u svojim pričama.
Ispisuješ hiljade stranica. Cijeli jedan roman ili više njih. I kuneš sam sebe i svoje demone i vlastitu glupost.
Razbijaš sliku savršene žene, jer znaš da ono što si želio nije savršeno i ne postoji. Prizivaš nazad savršenu ljubav, koja je imala moje lice, moje ruke, moje oči i moju toplinu.
Prizivaš nježnost koju sam davala i strpljenje kojim sam odisala.
Prizivaš nazad svako moje „Ljubavi…“ i svako svoje „Sačekaj malo.“ , pa se u glavi opsuješ milijun puta, jer znaš da ne možeš vratiti vrijeme i znaš koliko si noći propustio voditi ljubav sa stvarnom ženom, jer si bio zauzet hranjenjem svojih demona.
Ali kasno je. Uvijek bude kasno.
Najgore je što znaš koliko smo dobri bili zajedno i kako tako nešto više nikada nećeš pronaći. Jer ja te nisam ranila i nisam te boljela. Nisam ti činila nažao. Samo sam te ljubila strastvenije no ikoja prije mene i voljela bezuvjetno.
Ta moja ljubav, najveći je sad vladar tvog uma. Ostajem jedina istinski neprežaljena. Jedina kojoj ne možeš zamjeriti baš ništa, ništa osim činjenice da je otišla.
I možda si u pravu kad kažeš da neću nikad više tako voljeti. Vjerojatno jesi.
Ali zar trebam? Zar trebam sebe dati nekome tko to neće cijeniti?
Odlučujem da želim biti voljena, obožavana i čuvana. Odlučujem biti ona koja više ne razbija glavu pitanjima s kime ljubav vodi čovjek koji upravo ulazi u nju? Jer ću znati, da je samo moj, iako ja nisam njegova.
I poslat ću ti pozivnicu za svatove.
I htjet ću da dođeš i gledaš i šutiš u agoniji.
I udat ću se u onoj haljini koju sam željela nositi za tebe.
I bit ću prelijepa i nasmijana. Onakva kakva žena treba biti, kad je istinski voljena. Onako kako se s tobom nisam osjećala nikad. Sad shvaćam da si ti bio demon, a ne ljubav.”
Poslala je pismo na koje nikada nije dobila odgovor.
Ili je izostanak odgovora bila jasna poruka? Koliko ste puta sebe dale nekome kome ste bile tek usputna stanica? Koliko ste puta svojom ljubavlju, svojim tijelom, svojim vremenom, toplinom i cijelom svojom dušom pokušavale pokrpati nečije otvorene rane, za koje on nije htio da budu zaliječene? I koliko ste se puta krivile kad ne bi uspjele?
Demon zvan „ljubav“
Koliko ste puta odustale od takvih odnosa? Ili ste još uvijek zarobljene u njima? I u kom će trenutku premalo ljubavi postati previše?
Previše za podnijeti i previše za oprostiti? I kad ćete konačno kao djevojka iz priče, pokupiti stvari i ostaviti onog s kim ste nesretne, da se sam bori sa svojim demonima i otići putem svoje sreće?
istaknuto
