Let it snow, let it snow and snow… – pjesmica koja mi uvijek svira u glavi čim decembar pokuca na vrata.

Piše: Zineta Mutapčić

Za mene su decembar, snijeg, kićenje jelke i paketići oduvijek bili pravo mjerilo za savršenu Novu godinu. Još od djetinjstva. Od tetke Olgice bismo uvijek dobili nešto korisno, jedne godine bi to bili skafanderi, druge godine pribor za školu. Ako bi ona uspjela da dođe iz Srbije, torta Grba je bila neizostavna.

Onih ratnih se iz nekog razloga ne sjećam. Možda je tako i bolje. Kako sam odrastala, ostala je navika da okitim jelku. Valjda je i to jedno od sjećanja na Majku. Paketiće mi više nisu kupovali dok nisam upoznala muža. Na snijeg nažalost ne mogu da utičem. Iako imam naviku da tu i tamo porazgovaram s Onim gore, sigurno da On ima pametnijih stvari od toga da meni ispuni takvu smiješnu želju. Iako priznajem da mi je pomalo žao, ali ne ljutim se. Ispunio je druge, važnije.

Kao što rekoh, Novoj godini se radujem kao i dok sam bila malo dijete. Nastojim da dragim i bitnim ljudima pošaljem barem razglednice, a pojedini su zaslužili i paketić, kakav takav, ali od srca je. Uživam u tome da obradujem nekoga. Nekad kažem samoj sebi da je to jedan od načina na koji bih trošila novac kad bih osvojila na lutriji (igram poneki tiket, tako da šanse ima).

Nekoliko godina unazad ja Nove godine ne slavim u smislu derneka, pijanki. Bilo ih je par u kućnoj atmosferi, jer nisam od onih što će se dotjerati pa u kafani sjediti cijelu noć. Meni to naporno, iako smo masu petaka i subota dočekali zoru tako, ali to su oni neplanski. A da maksuz se za to spremam, meni to ne ide.

Meni su zdjela ruske salate i kolači u dobrom društvu dovoljni. Radujem se i vatrometu. I filmskom maratonu (iako se filmovi ponavljaju iz godine u godinu, btw nadam se da će i ove godine ponoviti serijal Harry Pottera ili Gospodara prstenova). Nisam ti ja za tu euforiju novogodišnjih rasprodaja, gužvi po tržnim centrima (ne volim ni onu u pošti, ali nju podnesem da bih mogla poslati razglednice).

Ja volim da kupujem preko interneta, klik klik i gotovo. Ljepši su mi božićni ručkovi koje je pripremala rahmetli teta Fadila za svoju porodicu pa zvala i mene ili moja Neda koja je kuhala za svog sina i mene (bude i viška, ako ko naiđe, jebiga) sa onim finim suhim kolačićima (ne mora ni njih biti dvjesto vrsta brate). Valjda kako smo stariji tako cijenimo neke druge stvari u životu (osim ako nas ne uhvati kriza srednjih godina pa počnemo ponovo proživljavati mladost).

Ove godine me je zaobišao ručak kod dragih prijatelja. Tete Fadile nema godinama, a i Neda je daleko. Decembar je počeo boravkom u bolnici. Ipak smo Mak i ja uspjeli okititi jelkicu. I dalje je tu žal za snijegom, ali želje su drugačije.

Poželiš da imaš čarobni štapić u rukama. Da svoj bolesnoj djeci podariš zdravlje i veselo djetinjstvo. Da svim usamljenim starcima, ostavljenim na milost i nemilost minimalne penzije koja jedva pokrije režije i lijekove uvećaš kućni budžet da starost provedu u dostojanstvu. Da svim životinjama koje tako nemilosrdno izbace na ulicu jer su im dotužili obezbijediš smještaj, hranu i vodu, da svim bračnim parovima otkloniš finansijske probleme koje im guše ljubav…

To bi za mene bio najsavršeniji praznik. Šljokice i lampice bi bilo lako dodati na to. Pošto još uvijek nisam Djed Mraz, jedino mi ostaje da napišem ovakvo pismo i pošaljem ga u javnost. Neko možda bude imao mogućnost da nešto popravi u ovom ludom svijetu. I naravno, da vam svima poželim ono što želite sami sebi, vjerujem da neću pogriješiti!

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!