Većina mojih prijatelja je prestala da vjeruje u Deda Mraza u dobi od nekih osam godina.
Za razliku od mnogih klinaca čije je ubjeđenje da veliki momak sa Sjevernog pola postoji doživjelo hladan tuš, ja sam nastavila da živim s takvom magijom zahvaljujući vlastitim roditeljima.
Naravno, čula sam i ja glasine da Deda Mraz zapravo nije stvaran lik, učestvovala sam u tim razgovorima sa prijateljima ili članovima familije tokom ručka. Svi oni bi tada potvrdili da su im roditelji u jedno momentu priznali da taj dedica ne postoji i, iskreno, jako mi ih je bilo žao zbog toga.
Osjećala sam da su nepravedno isključeni iz tog toplog i šarenog ubjeđenja, samo iz puke potrebe da ga što prije napuste. Ja sam i dalje vjerovala u Deda Mraza – još godinama nakon što su svi moji vršnjaci prestali. I to sve zbog moje mame.
Moj prvi udarac u stomak je uslijedio kada sam za Božić poželjela diskmen. Na praznično jutro sam otvorila kutiju, na kojoj je pisalo “Od Deda Mraza”, i nisam uspijevala da suzdržim oduševljenje. Onda je mami izletilo: “Drago mi je što ti se dopada! Trebala mi je vječnost da ga pronađem.” Moj izraz lica (i srce) je odmah odao utisak potonuća. Tada sam shvatila da je sva ona Božićna magija, koju sam do tada grčevito stezala, polako počela da blijedi.
Bila sam očajna i odlučna da svoje roditelje suočim sa istinom. Oni su, međutim, i dalje insistirali da je Deda Mraz stvaran i to vrijedi i sada. Imam 30 godina.
Ipak, praznična magija za mene nije više bila ista nakon toga (tada sam imala i 13 godina i bilo je vjerovatno čudno da i tada vjerujem u Deda Mraza, ali to samo pokazuje koliko je moja mama željela da sačuva taj osjećaj) i tada sam shvatila da je vrijeme da ode. Znala sam da Deda Mraz ne postoji, moji su roditelji znali da ja to znam, ali sam shvatila i koliko je sve to magično i bitnije mi je bilo da njegujem te porodične odnose od same vjere u tog momka sa Sjevernog pola.
Moja sestra i ja smo pisale pismo Deda Mrazu svake godine, i dok bi mama pravila neke od svojih slasnih kolačića, nas dvije bismo gledale kroz prozor tražeći bilo kakav trag sanki koje obasjava mjesečina. Pa i kad više nije bilo pisama, a ni kolačića kao nekad, nas dvije smo nastavljale da “pratimo” Deda Mraza u virtuelnom svijetu, a na pola naših poklona je i dalje pisalo “From, Santa”.
Što smo bivale starije, mama je, ipak, sve manje željela da se pomiri s tim da dižemo ruke od Deda Mraza, pa je smišljala načine kako da sa praznicima stigne i prstohvat te magije. Tako je ostavljala poklone ispod malih jelki na našem trijemu iza kuće. Taman kad bismo pomislile da su gotovi svi rituali za to Božićno jutro, ona bi sa smiješkom rekla da joj se čini da je vidjela kako je Deda Mraz ostavio još nekoliko stvari napolju. Moja sestra i ja (i naši muževi) bismo, kao uzbuđena djeca, istrčali iz kuće, jer na Božićno jutro… da, to smo upravo mi kakvi smo u suštini svog bića.
Nedavno sam pitala mamu zašto joj je toliko bilo važno da vjerujemo u sve to, a zbog onoga što mi je rekla je cijenim još više.
“Božić je omiljeni praznik u našoj porodici, i bez obzira koliko godina imate, koliko ste zrele i odgovorne, želim da znate da nikada nećete morati odrasti i prestati da sanjate”, rekla mi je tada.
Božić je magičan, i kao mama, zauvijek želim da vjerujem u tu magiju. Moja mama je to činila za mene, a ja znam da ću to isto raditi za svoju djecu jednog dana, bez obzira koliko im je godina.
Bilo je magično, mama. I još uvijek je. Hvala ti!
Izvor: Lola magazin
