“Mladi ljudi ne razumiju kako misle i šta osjećaju stariji. Ali stari su krivi, ako zaborave što znači biti mlad” – Harry Potter
Došli su zajedno. Muž i žena. Prvi put kod mene. Umoran sam (5. savjetovanje), malo gladan, ali potpuno smiren.
– Ja sam prvi put kod psihologa! – kaže razdražen čovjek. Moja supruga me uvjerila da dođem ovamo.
– I?
– Što? Imam sina. Imamo sina. Sina debila! -Odgovara nervozno.
– Debil je psihijatrijska dijagnoza, – kažem smireno. Je li vaš sin debil u tom smislu?
Čovjek me već počinje gledati kao debila. Zatim pogleda ženu, govoreći: “Kome si me ovo dovela?”
Skupila se, sjela na kraj stolca i okrenula oči. Ruke su joj bile smještene između koljena. Počeo se mrštiti, okreće se meni, šuti. Šutim također. Naviru osjećaji, pretvaraju se u nervozu, sve više i više.
– Pa, vi ste psiholog, zar ne? Um … Pa, recite mi što bih trebao učiniti s njim?
– S kim?
– S mojim sinom!
– A šta je s njim?
Čovjek širi oči, iznenađen mojom glupošću i nemogućnošću čitanja misli. Opet se okreće prema ženi s pitanjem: “Gdje si pronašla ovu budalu?” Ali, žena je iskusan vojnik, sjedi ne podižući pogled, i samo po bljedilu njezina lica, ja razumijem – svu svoju snagu potrošila je na to da bi dovela muža ovdje.
– Ne može vidjeti dalje od svog nosa! Balavac! 14 godina, i ponaša se kao …
– Kao?
– Dolazim kući. S posla. Njegove cipele stoje na sredini hodnika. Rekao sam mu: “Znaš li nešto o tome što radiš u svom životu? Barem tenisice stavi na mjesto. “Rekao sam mu mnogo puta da ne ostavlja cipele nasred hodnika. Ali ne, debil ne razumije ništa. Sve mu u životu izgleda lako.
Razbio je novi mobitel. Ne cijeni ništa. Ništa mi ne govori, ne povjerava se. Svađa se s majkom. Ništa ne radi kod kuće. Pričao, ne pričao, kao da govorim zidu. Kako se mogu ponašati prema njemu? Kako pronaći zajednički jezik? Vi ste psiholog, recite mi! Imate li ikakav recept?
– Postoji – odgovoram, razbijajući sve kanone psihološke prakse.
Imate li rješenje?
– Imam, – iznenađen sam, čak i više, svojom drskošću.
Kako bi razumjeli, postoji algoritam psihološkog savjetovanja. Posebno prvog. Također su me učili da je prvi sastanak zbirka informacija, definicija problema, uspostavljanje kontakta. Ne postoji riječ o bilo kakvoj terapiji. Osobito o pronalaženju bilo kakvog rješenja problema. Ne znam što bismo …
– Jesam li vas pravilno shvatila da vi ne znate kako razgovarati sa svojim sinom, s njim ne možete naći zajednički jezik?
– Da, već sam rekao!
– Rješenje postoji, vrlo je jednostavno. Ali ne znam hoćete li ga prihvatiti – kažem, s apsolutnom iskrenom sumnjom.
– I? Recite!
– Kako se zove vaš sin?
– Aleksandar.
I onda ja vadim list papira, marker, pišem: “Sin Aleksandar, 14 godina”, stavim u udaljeni kut ordinacije i predlažem muškarcu da zamisli svog sina kako stoji na ovom listu.
Čovjek dugo razmišlja.
– Jeste li to učinili?
– Da.
– Sada, polako korak priđite papiru, sjednite na njega, uđite u tijelo svog sina i postanite on.
Očito sumnjajući, to je to učinio. Zatvori oči i dugo šuti.
– Sad, recite mi što osjećate?
– Strašna samoća. Suze u grlu. Moram plakati.
– Zašto?
– Od ljutnje … Svi viču, prigovaraju … Ovo nije dobro, nije u redu … čak i ne želim živjeti. To je kao da sam za sve neka nakaza.
– Za koga – za sve?
– Pa, za sve.
Za koga?
– Pa … za oca.
– A što bi htio da učini?
– Da me barem jednom pohvali. Pita me kako sam. Da ne viče stalno. Da … i ja sam ipak muškarac, da se ponosi mnome …
Izvor: atma.hr
