Sve češće čitam da postoji jasna razlika između siromaštva i bijede. Da je siromaštvo oskudica u osnovim životnim potrebama, dok je bijeda stanje duha. Ovih dana na svim televizijama, kako domaćim tako i regionalnim, gledam dobro poznati prilog: počinje školska godina, a mnogi roditelji ne mogu svojoj djeci nabaviti knjige i osnovni pribor. Razmišljam kako taj prilog gledamo dobrih trideset godina. Pravim listu rečenica koje priželjkujem da ne vidim i ne čujem i koje su potpuno nepoznate, ili neshvatljive ljudima koji žive u zemljama normalnog životnog standarda.
Piše: Sanja Hajdukov (Al Jazeera)
Sami vrh nepoželjnih rečenica zauzima: „Oprez, fasada se obrušava.“ Ili: „Opasnost od pada ledenica!“ Taj natpis ostaće tu godinama, fasada će se i dalje obrušavati, ledenice će za zimskih dana opasno prijetiti s krovova, no jedan obični natpis koji kaže: „Opasnost od ledenica“ smatraće se kod nas jednom aktivnošću kojom su građani obaviješteni da takva opasnost postoji, te da je kretanje gradskim ulicama sopstveni rizik.
Istinski zavidim ljudima koji kampuju na ulici danima kako bi pratili uživo kraljevsko vjenčanje, kupili novog Hari Potera, novi model mobilnog telefona. Vidjevši ljude koji spavaju u šatorima na ulici da vide britanski kraljevski par, moj sin je rekao: „Jesu li oni ovdje zato što nemaju platu?“
Zemlja pomjerenih vrijednosti
Pomislim kako je, u stvari žalosno, provesti život u zemlji pomjerenih vrijednosti, borbe za opstanak gdje svakog avgusta intervjuišu roditelje koji imaju dvoje djece, a nezaposleni su i žive na neprimjereno niskom standardu, koji kroz suze i sa knedlom u grlu tiho saopštavaju kako ni ove godine ne znaju kako će spremiti svoju djecu u školu.
Krajem svakog avgusta naši prosvjetni radnici priprijete štrajkom. „Nećemo početi sa nastavom, ako se ne povećaju plate!“
A cijelo proljeće i ljeto su nam obilježili štrajkovi, ljekara, boraca, prije toga policajaca…
Sve je postalo jedna matrica, jedan urnek – svi silom i pritiskanjem nadležnog ministarstva, a na račun stanovništva, ishode svojih maksimalnih 10 procenata povećanja plate. I čujemo tad rečenice: „Ne može plata medicinskog radnika biti tako bijedna…“ Pored toga, moderno vrijeme donijelo je otvaranje raznih studijskih profila, omogućilo je medicinskim sestrama/tehničarima da završe sestrinstvo i zdravstvene studije. Visoko školovane medicinske sestre su tražile veće plate i bolje uslove u skladu sa novim stepenom obrazovanja. Kao takve, približile su se ljekarima, koji si tražili povećanje rekavši: „Pa nećemo valjda biti izjednačeni s medicinskim sestrama?!“
Kad medicinari ishodiše povećanje, lančano se povuče prvi naredni red – obrazovanje. I oni rekoše: „Pa vi ste sad jednog nastavnika izjednačili s „običnom“ medicinskom sestrom! Pa ne može tako, povećajte nama ili stupamo u štrajk.“ Bila ona obična ili neobična, kvalitet usluge će biti samo niži. Na pojedine preglede ćemo čekati po godinu dana. I ponijeti sa sobom lijekove, gaze, injekcije… jer novaca za zdravstvo nema, otišlo je u povećanje plata.
I tako se u nedogled život vrti, verglo okreće iste poznate note..
Posao dobar, međuljudski odnosi loši
Štrajk, kao legitiman način radničke borbe, postao je takođe vrlo šabloniziran. Dajte nam naših 10 posto ili ćemo blokirati saobraćajnice, prestaćemo da liječimo, prestaćemo da učimo… Stepenasto, iz godine u godinu, od avgusta do avgusta, taj kvalitet u svemu opada, jer zapravo, u borbi za ostvarivanje svojih novih 10 posto, svaki budžetski koristnik umanjuje kvalitet svog rada i onda kad tih 10 posto ishodi, nastavlja da radi na toj nižoj stepenici i tako sve do novog nezadovoljstva.
Razgovaram s prijateljicom i pitam je kako joj je na novom poslu u kantonalnom ministarstvu. Kaže ona: „Posao mi je dobar, al’ međuljudski odnosi su grozni. Znaš već, tako ti je u svim budžetskim firmama! Vjeruj, kad krenem na posao, prvo popijem lexaurin!“
Istovremeno, gledam izjavu profesora demografije sa Sveučilišta u Zagrebu, koji kaže da ništa nije pogubnije za budućnost zemlje nego nesiguran posao i davanje kratkoročnih ugovora zaposlenicima, jer takav građanin ne može imati plan, ne može stupati u brak, kupiti stan, ne može biti poduzetnik, jer mu niko neće dati kredit za mašine i u konačnici, takav čovjek osjeća da je izgubio slobodu, a ni jedna zemlja ne želi da njeni stanovnici ne budu slobodni!
Pa kakav je onda paradoks sa našim BH zaposlenicima u državnim službama i na državnim budžetima, namještenicima, mnogi bi rekli, uhljebima? Zašto su tamo tako loši međuljudski odnosi, zašto se međusobno glože, ucjenjuju, podmeću, a kasnije štrajkuju i zadovolje se sa 10 posto povećanja plate, koje ne znači ništa jer su cijene osnovnih životnih namirnica već odavno prešle 10 posto poskupljenja? Jer su knjige skupe i nedokučive svake godine?
Štrajkovaće i ove godine radnici u obrazovanju. A protestvuju i već prijete nastavnici koji po 15 i više godina nikada ne mogu da dobiju normu niti stalni radni angažman, jer se neko sjetio da tako može da se uštedi na jednoj plati, pa se armiji nastavnika sa julom otkazuje ugovor o radu i izlažu se torturi ponovnog javljanja na konkurs i izlaženja na prosječno 40 intervjua. A pravilnik o zapošljavanju tih istih nastavnika se svake godine mijenja, nekad daje prednost prosjeku ocjena, nekad iskustvu, a najčešće rođaku. Kako kojem stranačkom prvaku dijete, ili snaha, ili simpatizer diplomira, tako mu se uslovi prave, na osnovu ličnih performansi. I tako, nekima su uslovi uvijek nedostižni, jer taj plesni korak mogu savladati samo oni za koje su napravljeni. Oni ulaze u učionice iz kojih ubrzo prijete štrajkom.
Poduzetnici koji žive od svog rada
I naravno, sve se završava time što oni koji vjeruju u sebe i ne mogu prihvatiti sulude konkursne zavrzlame, odlaze čime se narušava pomenuta demografska struktura.
Na ulicama, u prodavnicama, školama, domovima zdravlja, sve češće čujete zabrinute građane koji govore: „Bože pomozi, pa ko će nas učiti, pa ko će nas liječiti…sve što valja ode…“
Pa liječiće nas i učiti uporni, kao i ovi što se za njih konkursi prave. Liječiće nas, učiti i braniti, oni koji vrijeme provode u budžetskim kancelarijama svađajući se sa kolegama, podmećući kuke i pijući sedative, gubeći dušu i gubeći slobodu.
Mi poduzetnici koji živimo od svog rada, ne štrajkujemo, ne blokiramo ulice i ne aktiviramo se politički. Jer vjerujemo u sebe. Jer pobjeđujemo strah znajući da nama niko neće dati 10 posto. A uzeti hoće. Mi nemamo svetog ministra kojem možemo da prijetimo i da ga ucjenama pritišćemo. Borim se protiv siromaštva, ali još više protiv bijede, sanjajući da jednom kampujem želeći da vidim kraljevsko vjenčanje, tamo gdje se fasada popravlja prije nego što se obruši na glave vječnih štrajkača i gdje država obezbijedi đacima knjige i školski pribor.
