Amerika je četrdesetih godina prošlog vijeka bila burno mjesto za život.
Drugi svjetski rat, koji je bjesnio u prvoj polovini te decenije, konačno završava 1945. godine, ali ostavlja trag i godinama kasnije. Tokom rata, hrana i mnoge potrepštine su bile uskraćene, pa, iako je kraj rata označio ekonomski bum u Americi, nisu svi ubrzo osjetili blagodeti mira. Oporavak je, u nekim slučajevima, trajao godinama.
Fotografija četvoro djece na prodaju, nastala u Čikagu, u avgustu 1948. godine, savršeno sažima iskustva onih koji su i godinama nakon rata tragali za svojom srećom. Iako je nepojmljivo da jedna majka prodaje svoju djecu, a kamoli da to radi ispisavši jedan takav oglas ispred kuće u svom dvorištu, ova fotografija o prodaji djece iz postratne Amerike nije šala, a mališane koji su na njoj roditelji su zaista i prodali neznancima!
Što je još tužnije, i nakon toga su ova djeca, u svojim novim domovima, živjela s brojnim teškoćama, nerijetko život nedostojan čovjeka. Ipak, ova antologijska fotografija je momenat u kojem je ispisana istorija, koja se nikad ne zaboravlja. Njihova majka je bila trudna kad ih je prodala, a kasnije je isto učinila i sa bebom koju je čekala.
Na ovoj potresnoj fotografiji, koja je prvobitno objavljena u novinama “The Valparaiso Vidette-Messenger”, u Indijani, uz štur opis da roditelji, suočeni sa gubitkom doma, a otac i posla, prodaju svoje četvoro djece, mališani sjede na trijemu, dok njihova majka u pozadini prikriva lice od fotografa. Žena, Lucille Chalifoux, koja ima 24 godine, bila je tada peti put trudna. Ona i njen suprug Ray, koji je tada imao 40 godina, su bili pred iseljenjem iz svog doma. Ray je prevozio ugalj, ali je ostao bez posla. Suočeni sa mogućnošću da postanu beskućnici i obavezom da prehrane tolika usta, njih dvoje su izabrali da svoju djecu prodaju na aukciji.
NY Post navodi da je nekoliko dana nakon što je fotografija objavljena, jedna žena ponudila finansijsku pomoć ovoj porodici, ali je ostalo nejasno šta se s tim desilo, a taj novac je vjerovatno samo poslužio da se porodica još malo održi na okupu, jer je par tokom naredne dvije godine svo četvoro djece sa fotografije, kao i ono koje je Lucille tada nosila, prodao različitim nepoznatim ljudima.
RaeAnn Mils i njen brat Milton su prodani supružnicima John i Ruth Zoeteman, 27. avgusta, 1950. Platili su ih sedam, odnosno dva dolara. Njihova imena su promijenjena u Beverly i Kenneth, a njihov novi dom i nije bio neko spasenje. Usvojitelji su ih često u štali vezivali lancima i prisiljavali da satima rade u polju. Milton se sjeća da ga je njegov novi otac nazivao “rob”, što je on i prihvatio, jer zapravi nije ni znao šta to znači.
Oni nikada nisu zvanično usvojeni, ali su njihovog brata Davida, koji je bio u majčinoj utrobi u trenutku nastanka fotografije, zakonski usvojili Harry i Luella McDaniel, koji su živjeli nekoliko milja od njihove kuće. David, koji je ispričao da su njegovi usvojitelji bili strogi, ali da su ga voljeli i podržavali, se sjeća da je biciklom dolazio da vidi svoju sestru i brata te da ih pokuša osloboditi lanaca prije nego što se vrati kući.
RaeAnn odlazi od kuće kad je imala 17 godina, ubrzo nakon što je doživjela još jedno traumatično iskustvo – bila je kidnapovana i silovana, što je rezultiralo trudnoćom. Završila je u domu za trudne maloljetnice, a njena beba je data na usvojenje.
Kako je odrastao, Milton je sve više bio gladan, ali i nasilan. Sudija je smatrao da je opasan za društvo, pa je nekoliko godina proveo u mentalnoj bolnici, nakon što je primoran da bira između nje i popravnog doma za maloljetnike.
Oni nisu znali šta se desilo sa Lanom i Sue Ellen, međutim, godina kasnije uspjeli su da se povežu putem društvenim medija. Lana je preminula 1998. godine od karcinoma, ali Seu Ellen je živa. Ona je odrasla nedaleko od svog roditeljskog doma. O svojoj majci kratko kaže: “Mora da gori u paklu”.
Njihova majka se kasnije preudala, nakon što je prodala i svoje peto dijete, te imala još četiri kćerke. Kada su kasnije došli da se vide s njom, njena djeca iz prvog braka su uvidjela da prema njima uopšte ne osjeća ljubav ili da imalo žali zbog svoje odluke da ih proda.
“Čim me je vidjela, rekla je da izgledam kao svoj otac”, rekao je David, koji za svoju majku, ipak, nastoji da pronađe opravdanje. “Radilo se o preživljavanju. Ko smo mi da bilo kome sudimo? Svi smo mi samo ljudska bića. I svi griješimo. Možda je samo razmišljala o djeci, možda samo nije željela da umremo.”
Milton, međutim, drugačije gleda na sve to. “Moja majka mi se nikad nije izvinila zbog toga što je uradila. Ona me nikad nije ni voljela. Zapravo, ona me je samo mrzila i bilo joj j svejedno.“
Izvor: lolamagazin