– Muško-ženska prijateljstva ne postoje! NE PO STO JE! Čuješ li? – urlala je u telefon djevojka u prevozu na sjedištu preko puta mene. – Samo se ti zavaravaj da ću nasjesti opet na tvoje gluposti! Ili prekidaj to ili mi prekidamo! – prekinula je vezu i iznervirano počela da kuca poruku.
Bilo mi je neprijatno i nisam željela da gledam u nju, pa sam okrenula glavu prema prozoru. Još jedna iznervirana i iznevjerena djevojka. Smrkavalo se vani i u staklu prozora sam mogla da joj vidim lice osvetljeno svetlom ekrana. Imala je plavu kosu, puštenu i pomalo čupavu, lice joj je bilo u grču, nokti nalakirani, a tašna joj je poskakivala u krilu – neprestano je cupkala koljenima.
– Alo, Ana! Slušaj kretena, molim te! Kaže, ona mu je drugarica oduvijek, ne može on tek tako da prestane da se druži s njom zbog mene. Kako su muškarci glupi! Kakva drugarica, pa iz aviona se vidi da balavi za njim. Aha. Pa znam. Jaooo. Nije mi dobro više, majke mi! Sve nekako, al’ kad ono veče nismo izašli da bi je tješio što je pala ispit! E pa neće moći!
Okrenula sam glavu još jednom kad sam shvatila da je ponovo gledam pravo u oči. Nije trebalo da budem toliko nepristojna, ali me je nešto u njoj vuklo da je pogledam i kažem: „Hoćeš li prestati da smaraš čovjeka! On je tvoj, opusti se i uživaj! Vi djevojke, nikad nećete shvatiti kako je biti na mjestu te drugarice!“
Muško-ženska prijateljstva postoje. Kao što postoje iskre između prijatelja. Nema generalizacije. Nekad se jednostavno desi da se zvjezdice uznemire unutar obruča zvanog prijateljstvo. Gledaš ga u oči i znaš da to nije običan pogled. Al’ ništa ne preduzimaš, „da ne pokvariš prijateljstvo“. Samo što ne znaš da su ga te ptice što lepršaju krilima u tvom stomaku svaki put kad ga vide ODAVNO iskljucale. Njemu, naravno, ništa ne kažeš, nisi ni glupa, ni luda.
On možda nešto slično osjeća, al’ i dalje priča kako mu je djevojka juče rekla ovo, kako ne zna šta da joj kupi za rođendan, kako joj se razbolio pas ili nešto slično.
– Znaš šta se desilo smiješno?
– Šta?
– Jovana mi napravila ljubomornu scenu.
– E? Opet?
– Da. Ne pitaš zbog koga?
– Zbog koga?
– Zbog tebe.
Preznojim se deset puta prije nego što kažem.
– E svašta! Njoj je baš dosadno u životu!
– Kaže, drugarice ne šalju poruke poslije ponoći.
– Ma je l’ moguće? Pa ja učim noću, žao mi je. Glupo je očekivati da ti ne pošaljem poruku.
– I ja sam joj to rekao, ali ona je uporna. Kaže kako joj mnogo smeta.
– Šta ću joj ja?
– Pa možda neko vrijeme da mi ne šalješ poruke, znaš?
Srce mi se popne u grlo. Progutam ga kao kamen i kažem:
– Nemaš frke. Ne neko vrijeme, srce, prestaću za zauvijek ako treba.
– Baš si drug!
– Ma sve za Jovanicin mir.
Njemu, vidim, smiješno, okreće priču na neku drugu stranu, malo mu je i glupo.
Meni nije smiješno. Družimo se od osnovne, donosila sam mu školsku svesku kući i pomagala da uradi domaći kad je bio bolestan. On se potukao sa dječacima iz VI-2 kad su me zadirkivali što ne mogu da preskočim kozlić, nosio mi je ranac i govorio mojoj mami stvari poput: „Teta Nadice, ova Vaša kćerka ništa ne jede, vjetar će je oduvati!“ ili „Kako Vi izdržavate s njom cijeli dan, ja je jedva preživim u školi!“
Zajedno smo rasli i ja sam srasla s njegovim očima, sa svim što je njegovo. Nismo se odvajali, pa nekako i nije bilo šanse da se primijetimo i sagledamo. Mislila sam – poznajemo se oduvijek, normalno je što ga volim. Nisam ni znala da sam se zaljubila. Jedne večeri smo se vraćali kući iz grada i on je viknuo mojoj mami u dvorištu:
– Teta Nadice, vraćam je živu i zdravu!
„Nepoljubljenu.“, prošlo mi je kroz glavu i zamalo kroz usta. Tu me spucalo. Ispred sopstvene kuće.
– E moram da idem! – pobjegla sam glavom bez obzira. Nisam smjela u oči da ga pogledam. I tako narednih pet dana. Folirala sam da sam bolesna. Šestog dana je došao i rekao:
– E znam da si bolesna, ali ne mogu da izdržim da tebi ne kažem. Ja sam ti se opasno zaljubio! Znaš onu Jovanu iz IV-3?
I tako je u naše živote ušla Jovana Ljubomorna. Smeta joj ovo, smeta joj ono. Sve nekako i nikako. Kad smo zajedno, smješka se i ćuti, ali su nam susreti sve rjeđi i rjeđi. Do tog „smiješnog“ trenutka i „njene zabrane“. Ne znam zašto je on pristao na to. Ja sam pristala, jer me je grizla savjest, jer nisam htjela da budem „ona što rastura vezu“. Prolazili su dani, pa nedelje, pa mjeseci. Poslije nekog vremena i on sam je prestao da se javlja. Ugušila nas je. Deset godina drugarstva je ugasila jedna veza od godinu dana.
Jednom mi je u prolazu samo rekao kako bih mogla da se javim, nema me, šta se sa mnom događa, a vidjela sam da ga je stid, da ne misli to što kaže i da nas je smjestio u taj „radi reda“ poziv. Nasmješila sam se i ništa pametno nisam rekla. Pustila sam da vjeruje da sam zauzeta ili ne znam ni ja šta. On više nije bio onaj moj drug, jer me je pustio.
– Ako to njihovo nije ljubav, onda ne znam šta je, mislila sam.
Upisala sam faks i odselila se. Sklanjala se od svake mogućnosti da ih sretnem kad dođem u rodni grad. I nisam ih srela godinama. Sve do jutros. Ona je nosila neku markiranu tašnu i isto tako markiranog i krznenog psa u rukama. On je bio u pantalonama i košulji zakopčanoj do posljednjeg dugmeta. Izgledali su kao par iz novina. Besprekorno lijepi i prazni. Kao da ničeg između njih nema. Kao da su samo došli da se slikaju za neku naslovnu stranu, pa da poslije idu, svako svojoj kući.
Da je tako, ne znam kuda bi Jovanica otišla, ali znam da bi on mogao lagano da ušeta u naš stan i skine se u šorts. Viknuo bi iz kupatila:
– A gdje mi je sad ona Supermen majica?
A onda bi me ugledao u njoj.
– Ova majica stvarno ima supermoći, ispod nje nestaje sva odjeća! – rekla bih sa osmijehom. – Možeš i da provjeriš ako hoćeš.
Ali umjesto te moje fantazije, u susret su mi išli njih dvoje. Moj drug i njegova djevojka. Nasmješio se onoliko koliko se ona namrštila.
– Pa dobro, gdje si ti?
– Fantaziram nešto.
Autorica: Srbijanka Stanković (Lola magazin)
