Interesantno je da nema skoro ni jedna “tateća” grupa ni stranica, ili ja nisam naišla ni na jednu. Što ne znači da se ovo što ćete pročitati ne odnosi na roditelje oba pola. Ako ste od onih koji zastupaju tezu da su djeca isključivo majčina briga, molim nemojte čitati dalje. Ako smatrate da je najveće dostignuće žene za života to da izrodi djecu i održava porodicu, takođe molim da ne čitate dalje, iz prostog razloga – ovo nije tekst o tome.
Koliko mladih porodica poznajete gdje su se partneri zbog neplanirane trudnoće na brzinu vjenčali, eto, da se djevojka ne osramoti, a momak da ispadne častan? Mladi, željni života, ne poznaju se dovoljno… Trudnoća im se desila negdje u drugom mjesecu veze, kada ih je nosila strast, divljali hormoni pomiješani sa onim čuvenim insektima u stomaku, i eto problema – u stomaku. Kažem, problema, jer su oboje nespremni da budu roditelji, imaju planove da se dalje školuju, nadograđuju svoje znanje, da prvo počnu zarađivati sopstveni novac, pa malo uživaju u njemu, pa tek onda razmišljaju o porodici. Kad ono, međutim…
U većini slučajeva se ovakvi parovi odlučuju na brak, jer, eto, desilo se, možda je sudbina, gdje ona sad da ide na abortus, možda poslije neće moći rađati, pa grijeh je, pa eto, čini im se da se vole… I tako pronađu hiljadu razloga zašto tako mladi i trudni ulaze u brak i rađaju djecu. Zaboravljaju na sve svoje želje i planove i usredsređuju se na prinovu koja dolazi, i slomiše se pokazujući okolini kako se vole, kako je to sve lijepo, kako je sudbina sama uredila baš onako kako im je odgovaralo.
Foto: Katsiaryna Pakhomava / Shutterstock.com
U tom stiže i prinova, danju je ponosno pokazuju okolini, zatrpavaju društvene mreže slikama bebe u svim mogućim položajima, lijepe hiljade i hiljade srca na postove, sve se trudeći da pokažu kako su srećni, kako ih je beba samo još više povezala, kako se sada još više vole, kako im je život sada ispunjen na najljepši mogući način, itd, itd… Ali, neće vam sigurno reći kako ona noću ne spava, jer beba plače, iako je nahranjena i presvučena, ali eto, plače. Neće vam reći ni kako je ona frustrirana zbog toga, kako nema vremena za sebe, kako noću, kad beba prestane da plače i konačno zaspi, onda ona plače.
Plače zato što se ugojila u trudnoći i izgubila svoj djevojački stas, pa misli da mu nije više privlačna. Zato što nema priliku da se izvuče iz trenerke i pamučne majice i obuče brushalter, nego hoda po kući sa dojkama punim mlijeka koje mlate slobodno ispod pamučne majice, pa joj beba napravi ragade na bradavicama dok sisa, pa je to boli, pa se dojke upale, pa rana od poroda boli, i još uvijek ne može normalno da sjedi. Sama sebi smrdi na pelene i adaptirano mlijeko.
Uz sve to gleda na društvenim mrežama svoje drugarice koje izlaze u provod, lijepo obučene, našminkane i vesele. Njoj su jedina šminka u zadnje vrijeme tamni kolutovi oko očiju. Muž noću spava, jer ujutru treba da radi.Kad beba isuviše plače, prebaci se u dnevnu sobu, da mu ne bi smetala. Ona ga po nekad zamoli da uzme dijete na pola sata, da ona može makar malo da odspava. On poslušno uzima bebu u ruke i spava stojeći dok drži bebu u naručju.
Kad dođe sa posla, zajedno prošetaju sa bebom u kolicima, pa joj pomogne da je okupa, a on onda ide sa drugarima na bilijar i pivo, dok ona ostaje da uspava bebu, uključi mašinu za veš, opere suđe, jedva smogne snage da se istušira i stropošta se u krevet do sledećeg hranjenja bebe.
Foto: Konstantin Tronin / Shutterstock.com
Nezadovoljstvo raste iz dana u dan, njeno jer se pretvorila u pokretnu mljekaru, raščupanu, isflekanu od bljuckanja, bez trenutka slobodnog vremena za sebe i za njih dvoje. Njegovu, jer je stao na pola faksa i zaposlio se, jer treba izdržavati porodicu, odselio se od roditelja, i ostao uskraćen za maminu kuhinju i dugo izležavanje u krevetu vikendom. Ta dva nezadovoljstva spakovana u premalo kvadrata podstanarskog stana, prijete da izazovu pravu katastrofu.
Svađaju se sve češće i sve glasnije, po nekad ostavljajući bebu da vrišti čitavih deset minuta, jer je ne čuju od svog urlanja i prebacivanja krivice sa jednog na drugo. Oni insekti u stomaku su odavno popili pesticid napravljen od ružnih riječi koje je izazvalo spomenuto nezadovoljstvo, a problemi se nižu jedan na drugi. Manjak novaca, višak bijesa, dječije temperature, vakcine, prolivi i osipi, petljanje njene i njegove mame u njihov zajednički život, jer, eto, oni su mladi i nemaju životnog iskustva, a tu se našlo dijete koje treba odgojiti, pa porodični ručkovi postaju prava bojišta dvije zaraćene strane naoružane savjetima, mišljenjima, predrasudama, sujevjerjem, i tradicijom.
Njihov zajednički život ni malo ne liči na onaj bajkoviti o kome su slušali, sa nasmijanom bebom i zadovoljnim roditeljima. Češće frkću jedno na drugo, kao bijesne mačke, nego što se ljube, makar i u prolazu. A dijete, iako malo, upija svu tu negativnu energiju, pa noću slabo spava, a danju je razdražljivo i nervozno.
Ona sve češće prijeti da će se vratiti kod roditelja sa bebom zajedno i ostaviti ga, jer misli da to nije život koji je željela, suviše je mlada da bi joj se svaki dan sveo na kuću, pelene, ručak i tuširanje za 5 minuta i to samo dok beba spava. On na to samo ćuti oborene glave, svjestan da tu ima i njegove krivice, ali nedovoljno odlučan i suviše tradicionalno vaspitan da bi promijenio bilo šta u odnosu prema supruzi. Ionako ga drugovi zezaju da je postao papučar, da radi samo kako mu žena kaže, da nema mušku čvrstinu i odlučnost, a njega to sve žestoko pogađa.
Oboje su na početku dvadesetih. Dva, to jest, tri mlada života zavise od mudrosti i umješnosti ovo dvoje ljudi, koju oni teško da imaju sa tako malo godina. Razvode se i svako se vraća svojim roditeljima.
Dijete ostaje sa njom. On nastavlja faks pokušavajući da za sebe i svoje dijete obezbijedi bolju budućnost. Rijetko ga viđa jer je zauzet ispitima i učenjem jezika, jer planira otići u inostranstvo na postdiplomske studije. Ona se zapošljava u lokalnoj trgovini, a njena majka čuva dijete dok ona radi. Ponekad izađe sa drugaricama, trudeći se da izgleda što bolje, da dokaže da i dalje ide u korak sa njima, bez obzira što je rodila dijete. Skoro cijelu platu troši na garderobu i tretmane za uljepšavanje. Na bivšeg muža je skoro zaboravila, a sjeti ga se jedino kad ne uplati alimentaciju.
Foto: Katsiaryna Pakhomava / Shutterstock.com
Dijete raste idući od bake do bake, jer su roditelji zauzeti sobom. Bolesno se vezuje za plišanog zeca. Ne želi nigdje bez njega. Noću mokri u krevet i sa 5 godina. Ponekad se budi sa vriskom, oznojeno i uplakano od lošeg sna. Majka tada, uglavnom, bude negdje vani sa društvom, a otac je već odavno u instranstvu, tamo živi i ima novu ženu i novo dijete. Vrisak čuje jedino baka koja po nekoliko puta skače noću iz kreveta, strahujući da će dijete ponovo imati noćne more i želi da mu bude što bliže. Dijete nikoga ne pušta u krevet osim svog plišanog zeca, čije ga mekano, baršunasto lice podsjeća na mekoću majčinih grudi, a bezbrižan, našiveni osmijeh podsjeća na očev sa najnovije fotografije koju je poslao, sa novom porodicom.
Isto tako, znam jednu ženu, koja je boravila sa bebom u dječijoj bolnici u isto vrijeme kad i ja sa mojom bebom, koju smo noću po nekoliko puta budili da joj kažemo da joj sin plače, a ona je na to samo odmahivala rukom i nastavljala da spava. U isto vrijeme u bolnici boravi žena koja je kod kuće ostavila troje zdrave djece da bi mogla biti u bolnici uz četvrto dijete koje ima Daunov sindrom. Sa njim je radnim danima, a vikendom ide kući da bi bila, bar malo, sa ostalih troje. Radnim danima spava na tankom dušeku, na bolničkom podu, pored kreveta svog bolesnog sina.
Poznajem jednog oca koji, nakon razvoda, viđa svoju kćerku svaka dva mjeseca, iako ima pravo da provede sa njom dva dana nedeljno. Ne, ne zabranjuje mu majka da je vidi, naprotiv, niti on stanuje daleko. Jednostavno, ne želi. Kaže da bi je se najrađe odrekao, ali mu njegovi roditelji to ne dozvoljavaju.
Takođe, u mom komšiluku je živjela žena koja je ostavila ukupno četvoro djece iz dva braka, i sada živi u nekom trećem. Nedavno sam čula da je jedna poznanica ostavila muža i dijete i jednostavno, bez riječi, otišla, i to sa čovjekom koji je, takođe bez riječi, ostavio suprugu i dvije kćeri. Poznajem jednu ženu koja je upoznala nekog čovjeka preko interneta, ostavila muža, a djetetu obećala da će se vratiti po njega, i otišla nepoznatome u Francusku. Koliko sam vidjela na Fejsbuku, navodno su srećni zajedno, ali se po dijete nije vratila.
Foto: luxorphoto / Shutterstock.com
I ima takvih primjera još koliko god hoćete. Neka mi još samo jednom neko počne pričati o roditeljskom instinktu koji je, navodno, svima urođen. Nije svako predodređen da bude roditelj. Neko previše voli sebe, neko previše voli slobodu, neko jednostavno ne želi to da bude. Prestanite da se držite glupih, tradicionalnih klišea, da je samo porodičan čovjek/žena u potpunosti ostvaren/a. Zašto, pobogu, svako mora da ima brak i djecu, kao da je jedino to normalno, a sve drugo nije?!
Prestanite da učite djevojčice da se od malena spremaju za ulogu majke i domaćice. Možda, kad odrastu, neće željeti to da budu. Prestanite da tretirate dječake kao mala božanstva kojima se mora klanjati cijela porodica, samo zato što su muškarci. Vjerovali ili ne, itekako ima modernih roditelja koji žensku djecu smatraju manje vrijednima. Kad se riješimo tog tradicionalnog klišea da svi moramo biti porodični, sa što više djece, inače nismo društveno prihvaćeni i smatraće nas čudacima, onda ćemo imati mnogo manje nesrećnih brakova i nesrećne djece.
Možda neki ljudi ne smatraju da im je obaveza produženje vrste, ili jednostavno nisu spremni na toliku odgovornost. Prestanite da osuđujete svaku mladu ženu koja je odlučila da želi ostati sama i uživati u svojoj slobodi. Prestanite govoriti muškarcima koji vole kapljicu, kladionicu ili poker, da treba da se žene i stvaraju porodicu. Ne treba, sve dok žive takvim životom.
Zar nije dovoljno gladne, siromašne i napuštene djece na svijetu, nego još treba da rađamo djecu koja će biti nesrećna pored oba roditelja, samo zato što neko misli da tako treba?
Piše: Vesna Duvnjak – Veštica bez metle
